"Feral Tribune" Split 1999, Haris Was Here, Predrag Lucic

NA KRAJU KRAJEVA

Veliki Haris Dzinovic je otisao iz nase male zemlje. I vratio se tamo na Zapad koji nas, prozreli smo mi tu igru, neprestano kaznjava Istokom. Tamo na Zapadu Harisa Dzinovica, za razliku od nas, primaju otvorena srca. A i to znamo zasto. Samo da bi napakostili nama koji jos i mozemo podnijeti to sto mrze nas male i nikakve, ali nikako ne shvacamo kako ih ne mrzi da ne mrze velike i samim time nama nistavne poput Harisa Dzinovica Pise: Predrag LUCIC

U nasu je malu zemlju dosao veliki Haris Dzinovic. I nasa ga je mala zemlja docekala onako kako se u takvim zemljama docekuju velicine. Da citiram: "Narodnjacima i takozvanoj cajki nije mjesto u hrvatskim diskotekama, ne toliko iz razloga njihovih sumnjivih korijena, nego vise iz razloga njihove dokazane lose glazbene kvalitete, jednodusan je zakljucak vlasnika dalmatinskih diskoteka, umjetnickih direktora festivala i poznatih skladatelja. Komentari poput "To nam ne treba" ili "Izricito se protivimo nastupima takvih pjevaca... " jasno su izrazili opce nezadovoljstvo eminentnih imena hrvatske glazbene estrade glede neminovna dolaska folk-paradera s one strane Drine ili ove strane Vrbasa, ali nitko nije izrazio ni najmanje zadovoljstvo u povodu vecerasnjeg nastupa Harisa Dzinovica u trogirskoj diskoteci F 1. Pokusaj ulaska cajki s Balkana ostat ce, izgleda, u dogledno vrijeme usamljeni slucaj, barem sto se tice dalmatinskih diskoteka..."

I da vise ne duljim - sjebali smo mu znanje, popisali mu se na sumnjive korijene, skinuli mu gace i nakon sto smo utvrdili da u njima nema nicega sto bi nasega gosta razlikovalo od cajke, zaprdili smo mu takvu nogu u guzicu od kakve bi svatko odletio odavde da se nikad vise ne vrati. Svatko, ali ne i veliki Haris Dzinovic.

Na sva ta nasa sjebavanja, zapisavanja, razgacivanja i zaprdjivanja, izvedena po civilizacijskom modelu koji nas vec 1300 godina brani i razlikuje od okolnih barbara, Haris Dzinovic je odgovorio tako da se onaj zastitni sloj prezira kojim je premazano mrgodno lice Lijepe nase nacisto skiselio i eno ga - jos se kiseli. Haris Dzinovic je na te uske geste uskih ljudi odgovorio sirokim osmijehom i pjesmom iz sveg glasa. I onim sirokim pokretom ruke koji kao da ti kaze da pustis, bolan, suplju pricu, jarane.

Ali ne, uskoga hvata jeza od sirine i nece njega jedan Balkanac ni u primisli drzati za jarana, pa kad se velicina vec nije dala otjerati onakvom dobrodoslicom, nego je na nju odmahnula rukom i napravila trijumfalan koncert, ostalo je jos da se post festum popljuje citav dogadjaj, skupa sa svima koji su u njemu sudjelovali. Hraknula je tako uskomesana domaca javnost na Harisovu publiku koju su, ako je vjerovati novinama i televiziji, cinili mahom prljavi Bosanci, premda se ni domaci izdajnici nisu dali sakriti.

U potpuno budalastoj zemlji, kakvom Hrvatsku nastoje napraviti, vrijede izokrenuti aksiomi, pa tako ignorancija nije sinonim za duhovnu lijenost i misaonu impotenciju, nego je ona u nas sinonim za sveznanje. Stoga HTV na Dzinovicev koncert salje pametnicu koja se nece ustrucavati da vec u prvoj recenici naglasi kako ona nema pojma ni tko je taj Haris ni sto pjeva. Slobodna Dalmacija pak salje lokalnog reportera koji ce se na koncertu u diskoteci F1 osjecati kao stranac, jadan potpuno izgubljen medju "Westendorpovim registracijama" i rajom koja zna sve tekstove. Arijevsko hrvatsko celjade, uostalom, i ne smije znati tko je taj Haris Dzinovic, jer mu u protivnom, zna se, slijedi golemi minus iz neznanja. Sto je neznanje o drugima vece, i nasa je hrvatska samospoznaja veca.

A tko smo to mi? Mi smo Hrvati. A sto su to Hrvati? To je ovo sto vidimo oko sebe i sto bismo trebali njegovati i u sebi. To su nam Caca, spasitelj zapadne civilizacije, i Mater, spasiteljica djece Hrvatske. To su nam Tuta i Stela, Skeljo i Beljo, Zrinka i Djuka, Jure i Boban, Decak i Krecak. To nam je Damir Stimac koji, veli, kao Hrvat osudjuje nastupe narodnjaka, a kao biznismen i voditelj diskoteke odbija ponudjenog mu "doticnog Djinovica", s mekim Ð, naravno, kako se pismenoscu i usmenoscu ne bi odudaralo od hrvatskog analfabetskog ideala. To nam je Josko Juric koji kuka sto umjesto da razvijamo turizam i valjda nasu autenticnu disko-kulturu, mi gradimo bosanske krème i srpske kafane. To nam je Zdenko Runjic koji izrijekom tvrdi da su narodnjaci glazbeno smece, a pritom posjeduje zabavnjacki festival ciji repertoar podsjeca na nakupinu pjesama koje, unatoc svoj pokazanoj raskosi skladateljskih antitalenata, nisu prosle ni na Ilidzi ni na narodnjackoj veceri Mesama.

Gdje smo to, dakle, mi? U zemlji Estradiji kojoj se jos nije nasao Domanovic, eto gdje. U zemlji u kojoj nema ni konc-lagera bez operete ili slagera. U zemlji u kojoj je sva sarolikost i velicina orijentalne muzike svedena na ono sto su zastitari hrvatske uljudbe bili sposobni cuti: na nekoliko kic-fraza koje su naknadnim dalmatiziranjem ili potamburasenjem prerasle u kic nad kicevima, u Kicu, da prostis.

U zemlji smo gdje je estrada filigranski precizno izbazdarena mjera nacionalnoga duha. Onoga duha koji se zakitio krscanskim insignijama ali je propustio primiti krscansku poruku. Duha koji se proglasio staroscu Europe i sada grinta na njezinu mladost. Duha koji je porobio slobodu proglasivsi je za nekaznjivi zlocin. Duha koji je krvlju ogradio tlo na kojemu nikome ne pada na um zivjeti. Duha kojemu je mrznja na druge najvisi cin samoljublja. Duha od kojega nas, na kraju krajeva, i ne cudi sto na muziku odgovara nesnosnom drekom nesnosljivosti.

Veliki Haris Dzinovic je otisao iz nase male zemlje. I vratio se tamo na Zapad koji nas, prozreli smo mi tu igru, neprestano kaznjava Istokom. Tamo na Zapadu Harisa Dzinovica, za razliku od nas, primaju otvorena srca. A i to znamo zasto. Samo da bi napakostili nama koji jos i mozemo podnijeti to sto mrze nas male i nikakve, ali nikako ne shvacamo kako ih ne mrzi da ne mrze velike i samim time nama nistavne poput Harisa Dzinovica.