HARIS DZINOVIC

INTERVJU PREUZET IZ INTERNET IZDANJA

MAX MAGAZIN Br. 23 od 21.02.2003. god.

Haris DZINOVIC Izmedu Pariza i Sarajeva

Ne postoji nista sto bih trebao kriti

Kada se covjek bavi ovim poslom nema pravo na apsolutnu privatnost, kaze. Ako neko hoce da ceprka po tudjem zivotu, i saznace sve sto ga zanima. Sarajevo je grad u kojem se zna ko sta jede, gdje ko spava, sta krije ili hoce da sakrije. U njegovom zivotu, veli, nema niceg cudnog, niceg sto je posebno interesantno

Sarajevska raja je stvarno postojala, ali ima tu i dosta ublehe, smatra. Nekada je biti clanom te raje vrijedilo kao plemicka titula u Engleskoj ili Njemackoj. Ali, kako se mijenjaju vremena, tako se mijenjaju i ljudi. Obicno, kaze, ili ljudi mijenjaju vremena ili vremena mijenjaju ljude. Ovo drugo je cesci slucaj

Na dogovoreni sastanak Haris Dzinovic stigao je sa dva sata zakasnjenja, iz svoje sobe u hotelu Saraj do hotelskog restorana, gdje smo ga cekali. Nije se pravdao, a ni izvinjavao. Odmah je predlozio da se premjestimo na terasu, i smjestio se na stolicu sa koje puca pogled na Sarajevo. No, bez obzira na sve sentimente prema svom rodnom gradu, za sada se ipak ne namjerava vratiti, zamijeniti svoju parisku za sarajevsku adresu.

Tek sto smo zapoceli razgovor, a vec se morao prihvatiti jednog od svoja dva mobitela. S nekim je razgovarao na francuskom jeziku. Govori ga tecno, ali sa naglaskom koji otkriva da niko nikada nece pomisliti da je rodeni Francuz. Osim toga, pokrupan je za Francuza. Oni bas i nisu poznati po stasitosti. Kako li se kao takav svojevremeno snalazio na fudbalskom travnjaku, u dresu Zelje, pitamo se. U to vrijeme na cijeni su bili niski i stameni momci, na terenu cvrsti poput panjeva.

"U mladosti sam vise zudio za tim da postanem klupski igrac, prvotimac, nego pjevac kalibra Toma Jonesa. Ali bio sam isuvise neozbiljan da bih tu svoju zelju i realizovao. Trenirao sam sa prvim timom Zelje godinu, godinu i po. Odigrao sam i nekoliko prijateljskih, pripremnih, utakmica, ali sam u 23. godini zivota, kada sam bio u punom naponu snage, sve to napustio. Ne mogu se sjetiti svih okolnosti, ali znam da me u to vrijeme nije trebalo dugo nagovarati na nocne izlaske. Prijao mi je komotan nacin zivota. Tada se islo kod cuvenog Zize Desetke, gdje se ostajalo do zore. A kafana i sport ne idu ruku pod ruku", prica.

Fudbalom se, ipak, nastavio baviti, amaterski, igrajuci sa prijateljima na malim terenima. Osjecao se slobodnije i lezernije nego pod nadzorom strogih trenera. Prevagu u izboru profesije odnijela je muzika, zato sto je procijenio da je to ipak laksi nacin da se spoji ugodno s korisnim, realiziraju talenti. Sa nastupima je krenuo sa Jahorine. Tamo je goste hotela i vikendase zabavljao sa svojim bendom. Tada se i sam poceo baviti skijanjem, sto mu je i sada jedna od omiljenih zabava. Danas druguje i sa bivsim fudbalerima Zeljeznicara, Dzemalom Serbom, s kojim zna odigrati koju partiju tenisa, te Josipom Katalinskim Skijom i Enverom Hadzaibdicem. U posljednje vrijeme sve cesce dolazi u Sarajevo. Uglavnom zbog nastupa. Ne da reci da su to posjete.

"Sarajevo je moj rodni grad, tako da mi taj termin ne odgovara. Uopste nije vazno to sto ovdje nemam svoju adresu. Zapravo je cijeli grad je moja adresa. Priroda posla mi namece to da sam stalno u pokretu, s koferima u rukama", govori.

Nesto ga je ipak opredijelilo na to da najvise vremena provodi u Parizu. Mozda inspirativnost grada svjetlosti?

"Pariz nije bas za svakoga podjednako inspirativan. To je grad o kom ne treba puno rijeci trositi, o njemu skoro sve znaju i oni koji tamo nikad nisu bili. No, turisti ga ne mogu osjetiti onakvim kakav zaista jeste. On moze biti inspirativan, ali i stresan, zaglusujuci. Zavisi cime se bavite. Nije inspirativan ako ujutro, u 7.00 morate krenuti na posao, kroz guzvu i buku u kojoj vam trebaju dva sata da predjete tri kilometra do radnog mjesta. Ali, ako se zivi zivotom umjetnika, onda se mogu uociti i dozivjeti sve njegove cari, koje na ovaj ili onaj nacin inspirisu. No, da bi se tako zivjelo u njemu, treba imati novca, jer je on preskupa metropola. Da me se krivo ne shvati, ne razmecem se, ali imam dovoljno novca za to. U stvari, ja sam samo jedna truncica u njemu, kao i mnogi drugi", kaze.

U svoj ovoj prici tesko je bilo ne dotaci se cuvenog pojma - sarajevska raja. Postoji li ona, da li je ikada postojala ili se radi o zavaravanju.

"Sarajevska raja je stvarno postojala, ali ima tu i dosta ublehe. Nekada je biti clanom sarajevske raje vrijedilo kao plemicka titula u Engleskoj ili Njemackoj. Ali, kako se mijenjaju vremena, tako se mijenjaju i ljudi. Obicno se kaze, ili ljudi mijenjaju vremena ili vremena mijenjaju ljude. Ovo drugo je cešci slucaj. Sigurno je da ta raja i dalje postoji, a ublehe ima u nekim redovima, koji se ne uklapaju u nepisana pravila zivota sarajevske raje. Zna se i koja su to pravila, da sada ne govorim o tome. Na kraju krajeva, svaki grad ima svoju raju i njene zakonitosti. Medjutim, mnogi odavde rasuli su se po svijetu, dosla je nova generacija, koja nije rasla uz nas, nego u jednoj, rekao bih potpuno slomljenoj dekadi. Ne znam sta od tog nekadasnjeg duha ovi mladi imaju, ne zivim tu, a i generacijski mi nisu bliski. U svakom slucaju, imam u Sarajevu svoju raju", odgovara.

Dzinovic za sebe kaze i da je izuzetno adaptivan, te da se moze uklopiti u svaku sredinu i drustvo, bilo da je u pitanju Sarajevo, Pariz ili Abu Dabi. Talasne duzine na kojima se on moze naci s drugima su, potcrtava, emocije, koje se u tom krugu ljudi mogu dijeliti, te zajednicki stavovi, kako u dobru tako i u zlu. Ne voli, kaze, naporne ljude, a ni kontrase, odnosno, one koji druge ubjeduju u nesto za sto oni misle da je zakon. Dodaje da je i on u mladosti pokusavao uticati na druge, kada je u pitanju posao, ili kada su se rjesavala pitanja na koja se odgovor trazi u najuzem krugu prijatelja, ali napominje da nikad nikoga nije ubjedivao da voda tece uzbrdo. No, kasnije je i od toga odustao, svjestan da su ljudi limitirani onim sto mogu da shvate.

"I mene bi Einstein, da ustane iz groba, mogao ubjedivati u svoju teoriju relativiteta danima, ali sta bi mu to vrijedilo kada je ja ne razumijem", navodi.

Interesuje nas koliko je njegova karijera uticala na njegov privatni zivot. Danas je, sto bi se reklo, jedan od najpozeljnijih bh. nezenja.

"Karijera i nocni zivot su mnogo toga oduzeli, no tako je valjda moralo biti. Putovanja i nastupi su moja profesionalna obaveza. Ja savrseno uzivam u muzici, a ovo drugo vrlo rado upraznjavam", ne krije.

Povremeno i u ovdasnjoj zutoj stampi osvanu tekstovi o njegovom privatnom zivotu, no, na to se previse ne obazire.