Mnostvo interesantnih tekstova iz bosanskohercegovackog nezavisnog news magazina DANI

www.bhdani.com

Intervju Dana: Haris Dzinovic

Moja muzika nije obojena sundom

Najmuzevniji evropski glas, apsolutno najveca muzicka zvijezda ex-jugoslavenskih prostora posljednje decenije, trijumfalno zavrsava jos jednu godinu. Haris Dzinovic godisnje ima puno vise ponuda za astronomski placene koncerte nego sto ima dana u godini. U dugom razgovoru sa nasim urednikom, nesudjeni "Zeljin" prvotimac otkriva mnoge nepoznate detalje svoje biografije, govori o spektakularnom koncertu u "Zetri", Hasimu Kucuku Hokiju, Safetu Isovicu, Halidu Beslicu, Emiru Kusturici, tersluku, te o svojim pjesmama koje ne voli, odnosu prema obozavateljkama, gubitku sarajevske adrese, Radio Luxembourgu, igrankama u "Slozi"... Razgovor je voden u Beogradu, dan prije prednovogodisnjeg koncerta u "Sava Centru", za koji su sve karte prodate sedmicama unaprijed, u terminu koji je u toj dvorani godinama bio rezerviran za Djorda Balasevica

  • DANI: Harise, volio bih da ovaj razgovor zapocnemo tvojim posljednjim koncertom u sarajevskoj "Zetri". Najcesca ocjena koja se nakon njega mogla cuti bila je da u toj dvorani nikada nije odrzan spektakularniji i bolji koncert. Znaci li i tebi taj koncert nesto posebno?

DZINOVIC: To je najvazniji koncert u mom zivotu. Vjerovatno je za svakog pjevaca najvazniji koncert u njegovom mjestu, pa bez obzira je li to neko seoce ili New York. Nije lako pjevati svojoj raji - svi te znaju od malih nogu i dodju da te vide, cuju sta ti to radis. Oni te dobro znaju, a na tebi je onda da stvar ucinis interesantnom, da pokazes onaj dio sebe koji oni mozda i ne znaju.

  • DANI: Moram ti reci da je stvar koja je mene posebno odusevila na tom koncertu bilo gostovanje Halida Beslica. Znam da si ti bio gost na njegovom solistickom koncertu i vas odnos je za Sarajevo prosto nevjerovatan: dva vrhunska profesionalca, dvije zvijezde na vrhuncu slave, medjusobno se ne mrze, ne ogovaraju, ne saplicu... Ne znam za slican primjer ni u jednoj drugoj bransi. Kako je moguca takva "greska"?

DZINOVIC: Ne znam, kod nas nekako ide po inerciji da je lakse o covjeku govoriti da je los nego da je dobar. To je ono nase "ma, pusti ga, supak", pa cak i kada ljudi znaju da jednostavno nije istina to sto govore o covjeku. Kod nas imas manir da se ljudi ne zele izviniti i kada evidentno pogrijese. Kod nas se izvinjenje smatra ponizenjem, a ja mislim da izvinjenje ima jednu sasvim drugu dimenziju. Ako sam se ja nekom zamjerio, to je moglo da bude samo u sali, da sam bio netaktican. Ali, ja sam spreman da se izvinim. No, nikad mi nije palo na pamet da nekoga uvrijedim, da pricam iza leda. Recimo, ne znam sta je sa onim nesretnim Gljivom: pljuje sve okolo, i Halida, i Dinu, i mene. Sta je to? Je li to nekultura, ili njegova nemoc, ili nevaspitanje? Pljuvati po svima, za jednog govoriti da je peder, za drugog da je supak, za treceg... Ja bih volio da svaki moj kolega ima uspjesan koncert. Kad sam cuo da je Dino imao pedeset hiljada ljudi na Kosevu, bio sam sretan, pomislio sam da bih mozda mogao i ja. Jako mi je drago bilo kad sam vidio da Halid ima deset hiljada u Skenderiji i to mi se vrati tako sto i meni u "Zetru" dode sedamnaest hiljada. Halidu sam predlagao da mu na jednoj ploci ja isproduciram glas. Znam taj posao i znam da bi mu glas bolje zvucao. Nazalost, valjda su nas obaveze u tome omele.

  • DANI: Pretpostavljam da se ne slazes sa ocjenama koje se mogu cuti - da si ters, da imas tesku narav...

DZINOVIC: Ja mislim da moja narav uopste nije teska i da nisam ters. Ja jesam zahtjevan, a to je velika razlika, jer kod nas ocjenu o "tersluku" ljudi lako prevaljuju preko usta i to ima negativnu konotaciju. Evo, ja cu na jednom ili dva plasticna primjera objasniti taj moj navodni tersluk: dodjem u restoran i pitam: Imate li hladno vino, to i to? Konobar mi kaze da ima i donese mi mlako vino. Ja kazem: Pa, ovo nije hladno vino, a on mi odgovori da ima leda. I ja bih sad trebao biti budala i reci: Dobro, nema veze, ima leda. Ja kazem da ne zelim takvo vino i sutradan idu ogovaranja kako sam ters, kako sam zajeban! Ako ja trazim biftek ili sniclu, a dobro znam šta su i biftek i snicla, i spreman sam da platim za to, a donesu mi "opanak", ja sam ters! Ja necu da igram lopte u cipelama, hocu u tenama - ali u tenama koje su za lopte a ne za dzoging. Hocu da imam dobre skije da bih dobro skijao! Ne znam sta je tu ters?! Ako mi puse ovdje i zamolim da zatvore vrata, nisam ters, nego mi je hladno. Ali, tacno je da sam zahtjevan i takav sam i prema sebi. Znao sam doci kuci, stati pred ogledalo i svasta sebi reci nezadovoljan, recimo, prethodnim nastupom, iako su svi odusevljeni. Meni mozda ljudi zamjeraju to sto sam direktan i odmah otvoreno kazem sta mislim. No, ako sam prenaglio, spreman sam svakom da dopustim da me uhvati za rukav i kaze: Halo, covjece, prenaglio si, ne ide to tako. Spreman sam da se izvinim.

  • DANI: Evo, da te ja "povucem za rukav": znas li da je na tvoj koncert dosao Safet Isovic i da nije imao stolicu?

DZINOVIC: Pa znas li ti kako je meni krivo i zao zbog toga! Jednostavno, kod takvih koncerata ne mozes sve stvari drzati pod kontrolom, a ovi iz mog tima naprave takav propust. Ovo sto cu ti reci ne cinim da bih se "vadio", ali ja sam jos na bini pitao mog basistu Omera: Je li dosao Sajo? On kaze jeste. Ja zbog njega, bez obzira sto je to i ona publika i nasa lijepa Bosna zasluzila, na koncertu otpjevam pjesmu Kao što je Bosna moja, na svijetu ljepse nema, da bih tek kasnije saznao da je otisao sa koncerta jer nije imao stolicu. Uzas! Safet je doajen kojeg treba postovati iz petnih zila i ja ne dozvoljavam da padne praska na njega. Samo da znas: i ovdje u Beogradu, i nakon svega, kad se pomene Safet - kapa se skida! To je jedno veliko postovanje. Meni je zao sto rijetki ljudi poput Safeta ne stare na nacin na koji stare svjetske zvijezde. Drustvo mora voditi racuna o njima i oni moraju biti priznati. Sad je momenat da nas Safet zivi kao Frank Sinatra: kao jedan neprikosnoveni doajen, svugdje pozvan, sa svim pocastima kao prema covjeku koji je obiljezio jednu epohu.

  • DANI: Je li ova posljednja godina dana najuspjesnija godina u tvojoj karijeri?

DZINOVIC: Pa nije, ne bih je ja tako okvalifikovao.

  • DANI: Sta je za tebe kriterij uspjeha: je li to broj prodatih CD-a i kaseta, broj koncerata ili novac koji zaradis?

DZINOVIC: Ni jedno, ni drugo, ni trece pojedinacno. Za mene je uspjesna godina ako sam dosta radio, ako sam bio dosta angazovan i ako iza toga stoje rezultati. A lova dolazi kao posljedica velikog i kvalitetnog rada. Lova nam je neophodna i ona dolazi paralelno sa uspjehom. Ali, uspjeh je toliko sladak, napuni glavu i dusu, da je to nevjerovatan osjecaj.

  • DANI: Cime objasnjavas fenomen prostora bivse Jugoslavije po kojem se i ljudi koji ne vole narodnu muziku ne stide priznati da vole slusati tvoje i pjesme pokojnog Tome Zdravkovica?

DZINOVIC: Ja mislim da je Toma Zdravkovic svojim specificnim i glasom i nacinom komponovanja napravio jedan pravac u muzici koji je vrlo prepoznatljiv i koji se svidja svim generacijama, sto kazu, od 7 do 77 godina...

  • DANI: Meni je fascinantno da se medju njima cesto nalaze i ortodoksni rokeri.

DZINOVIC: Ja sam se jos vise priblizio rokerima i ovim, da ne kazem, urbanijim ljudima. Ja sam urbanu klijentelu izvukao iz kuca i uspio sam promijeniti pejorativnu konotaciju koju je kafana imala u njihovim glavama. Ja zaista mislim da imam profil kulturnog pristupa muzici, koja nije profana, nije obojena sundom. Radi se o novom pravcu u muzici u kojem sam ja, kako bih ti rekao, malo izmijesao latinoamericku, spansku, sa ciganskom, a sve uz puno sevdaha. Nisam ja to radio smisljeno, sad cu uzeti ovaj dio, ovaj odavde i skrojiti u jednu cjelinu. Nego, jednostavno, tako osjecam. Puno sam se muzike naslusao, interesuje me muzika sa svih meridijana, tako da ja imam u glavi svakojake dijelove razlicite muzike. Odatle to ide. Nisam jednosmjerna struja da samo u jednom pravcu idem i da mora biti ili narodnjak ili rock i ne smije biti nista drugo.

  • DANI: Koliko si se ti dugo bavio muzikom prije nego sto je osvanuo megahit I tebe sam sit, kafano?

DZINOVIC: Od malih nogu. Ali, ljubavi su bile podijeljene: malo fudbal, malo muzika, malo skijanje. Ja nisam muziku uopste ozbiljno shvatao.

  • DANI: Jesi li mastao o ovakvoj karijeri? Jesi li bio siguran da ces dovde dogurati ili se moglo dogoditi da ne napravis karijeru?

DZINOVIC: Ma, kako da se nije to moglo desiti! Ja nisam krenuo da pravim karijeru, ja sam se bavio muzikom, a karijera je slucajno dosla. Jer pravljenje karijere u bilo cemu, a narocito u ovome, vrlo je neizvjesno i nezahvalno. To je isto kao kad bih rekao - e, sad cu da napravim pjesmu! To ne ide tako, moras polako: sjesti, zamisliti se, odnekud krenuti...

  • DANI: Kako, ustvari, nastaju tvoje pjesme?

DZINOVIC: Imam mali diktafon od kojeg se ne odvajam: u autu na, skijanju, nosim ga u dzepu. I kad mi negdje padne neka melodijska ideja, snimim je, a kasnije krojim tekst. Onda, cujem nekad neku muziku koja me fascinira i ostane mi u glavi. Ja ne kradem tu muziku, ne kradem note, nego samo preslikam ideju. Ja cu napraviti potpuno drugu melodiju koja nema veze sa tom koju sam cuo, nije plagijat, ne dodiruju se, ali je u tom maniru. Recimo, pjesma Ako mozes ti suzu pustiti: na nju me je inspirisala jedna napolitanska pjesma, koja me je, onako, dobro dirnula. Melodijska kadenca nema veze, nisam mogao pjevati onaj napolitanski belkanto, ali me dirnula pjesma. Morao sam tu ideju pretociti da bude bliska ovom podneblju, da bude odavde, i to mi je poslo za rukom.

  • DANI: Kad napravis pjesmu, znas li unaprijed kako ce biti primljena kod publike?

DZINOVIC: Ma, ne znam! To je isto kao sto ni vrhunski slikar ne zna kako ce biti primljena neka slika na njegovoj izlozbi. I on se trudi da da najbolje. E, sad, kako ce to publika prihvatiti i da li ce to imati odjeka...

  • DANI: Da li te je iznenadio "zemljotres" koji si napravio sa pjesmom I tebe sam sit, kafano? Jesi li bio spreman za takav uspjeh?

DZINOVIC: Ne. Mi smo bili sretni da prodamo 30 hiljada, a prodali smo milion. Mene su nagovarali da to snimim, a ja nisam htio snimiti tu pjesmu. Nikad mi se nije dopadala, jer nije u mom emotivnom maniru, ona mene ne dira uopste.

  • DANI: Jednom mi je Oliver Dragojevic rekao da ima svojih pjesama koje apsolutno ne voli a na koje publika "otkida". "Kad mi traze Zuto lisce ljubavi, hocu da se ubijem!", pricao mi je. Je li isto i sa tobom?

DZINOVIC: Ja nikad u zivotu za svoj merak nisam zapjevao Ostarit cu, necu znati, I tebe sam sit, kafano, Poznat cu te po koraku, po pjesmama i meraku… a to je raznijelo narod! Za mene su molske kadence, zato sto sam ja uvijek, onako, nosio dosta te sjete i tuge u dusi... Vjerovatno zbog tih nesretnih ljubavi, tri-cetiri, koje svi imamo u zivotu. A onda me masta o nekoj djevojci u koju sam bio zaljubljen odvede ni sam ne znam gdje i sam slusam tu molsku muziku. Ona ima dosta tuge i sjete u sebi, ima melanholiju, a ne neku dursku tvrdu veselicu kojoj ja ne pripadam po vokaciji.

  • DANI: Koje ti tvoje pjesme najvise znace?

DZINOVIC: Zavisi od raspolozenja. To je isto kao kad bi te neko pitao koju hranu najvise volis: danas supu, sutra nesto drugo...

  • DANI: Ima li nervoze uoci izlaska nove ploce? Ono: potpisao si ugovor, imas jos tri mjeseca, a svega tri pjesme gotove...

DZINOVIC: Ne, nikad ja to nisam imao. I to zato sto te limitere ja nisam imao u zivotu, niti pristajem na njih. Ja sam sebi dao nadimak koji su i drugi prihvatili: Dugoprugas. Sta to znaci? Ja sam napravio 30 pjesama, a od toga je 28 hitova. Da si ti sinoc bio u Novom Sadu, pa da vidis te mladosti, nema niko preko 23 godine, placu... Tri hiljade ljudi u diskoteci, ne mozes sebi doci, ja sam se hvatao za glavu i kazem - ovo nisam dozivio u zivotu! To je nevjerovatno: svaku pjesmu ja samo krenem, jednu rijec, oni je privedu kraju. Ja pjevam pjesmu koju sam napravio Dusku Kulisu, Ti meni lazeš sve, 1981. godine, i ona je starija od onih koji je pjevaju, a ne znaju je iz vremena kad je Dusko pjevao, nisu se ni rodili, nego sa mojih koncerata.

  • DANI: Kakav je osjecaj biti na bini i imati pred sobom 17 hiljada ljudi koji su u potpunom transu, od prvog do posljednjeg takta?

DZINOVIC: To je velicanstven osjecaj i ja volim reci da sam "dohvatio nebo". Pazi, mene su na jednoj novogodisnjoj zabavi prije tri godine, ne znam gdje sam bio, u Igalu, djevojke nosile na ramenima. Svugdje se srecem sa tim, u nesvijest padaju samo da me dodirnu... Ja sam navikao na to, ali jos uvijek nemam taj osjecaj da sam ja njima "bog". Razumijes?

  • DANI: Nazalost, ne. Kad smo vec kod zena, vjerovatno vecina muškaraca bas zbog zena sanja da bude u tvojoj poziciji. Kako to tebi izgleda?

DZINOVIC: Smijesno je to. Ljudi kazu: "Ja kad bih bio to sto si ti i kad bih imao ovoliko zena na koncertu - ja bih ih kresnuo pola!" A sta im to znaci, ja ne razumijem. Mozda ti je dovoljna jedna - mislim u sebi. Kad ljudi vide nesto u izobilju, apetiti su zna se koliki. Znas onu pricu sa burekom i gladnim ocima, kad se covjek prejeo toliko da vise nije mogao zinuti i uzeo je dva zvrka, stavio na oci i rekao: "Na, gladne oci, najedite se!"

  • DANI: Ali, ti si bas u poziciji da biras...

DZINOVIC: Ja kad "nanisanim" neku curu, djevojku, ja idem do kraja. Odem po nju ili nekome kazem da je pozove. Neka dodje, neka ne dodje, ne bude uvijek pun pogodak.

  • DANI: Znaci, popije se i "korpa"?

DZINOVIC: Popijem "korpi" koliko hoces. Nikad se ne zna: mozda ima tu trista onih koje bi zalegle sa tobom k'o u rov, a ti ovamo nanisanis bas jednu i - cvrc. Nista.

  • DANI: Nije mi te zao. Nego, da li si poznavao rahmetli Hasima Kucuka Hokija?

DZINOVIC: Ovo sto cu reci nije u sklopu one otrcane fraze "o mrtvima sve najbolje": Hasim je bio divan covjek. Ja Hasima znam jos dok je pjevao u Pionirskoj dolini, to je '69. ili '70. godina, kad su Rada Popovic i on napravili pjesmu Pijem da je zaboravim. Znam i kad je otisao u Beograd i kad su tu pjesmu snimili u Sarajevu. Koliko se sjecam, to je snimljeno sa radijskim orkestrom Jovice Petkovica, bio je pokojni Miki Petrovic, violinista. Imam osjecaj da su se oni pomalo zajebavali na toj ploci, bilo je nekih improvizacija, nije bio neki slozen aranzman... Ali, ljudi nikad ne mogu znati sta je to sto ce biti veliki hit dok se on pravi u radionici.

  • DANI: Harise, da li si volio Tita?

DZINOVIC: Tito je cudo, obozavao sam ga. Meni je u tom sistemu bilo jako lijepo, rodio sam se u njemu, imao sretno djetinjstvo, imao sretnu mladost, bio, onako, solidan gradjanin koji se ponasao prema svim zakonima i pravilima igre...

  • DANI: Ipak, nije ti moglo biti bolje nego sto je sad...

DZINOVIC: Zasto mi nije moglo biti bolje?

  • DANI: Sad si zvijezda.

DZINOVIC: Ma, ne, brate, druga je stvar sad. Ja govorim o nekim danima kad se postaje covjek. Mozda sam mogao postati zvijezda u Americi da me je mati tamo za ruku odvela '66. godine. Ja cesto govorim: da sam se rodio u Americi, meni bi Michael Jackson isao po cigare. Ako me pitas jesam li volio Tita, ja kazem: volio sam zato sto sam imao sretnu, sigurnu, mirnu zemlju. Mozda ce ovo sto je napravljeno danas zazivjeti za neki period. Ali, ja sam dozivio, kao i mnogi drugi, jedan period koji je bas uzasan, tako da ne bih o tome pricao ni sekunde.

  • DANI: Jucer sam sjedio sa bardom naseg novinarstva Gojkom Bericem i pitao sam ga sta bi te on pitao u intervjuu. Malo se zamislio i rekao mi: "Pitaj ga kako definiše vlastiti identitet? Vjerovatno je, kao mnogi, do rata bio Jugoslaven, šta je sada? Evropljanin, Francuz, Bosanac, Bosnjak, musliman?" Dakle?

DZINOVIC: Ma, kakav Pariz, ja sam se tamo nasao stjecajem nasih uzasnih okolnosti. Moj identitet je bosanski, ja sam Bosanac, nikakav Bosnjak. Ne interesuje me ko je to smislio, ali meni to ne odgovara, ja se vise volim nazvati Bosancem. Ako je Francuska drzava, onda su Francuzi; ako je Italija drzava, onda su Talijani. Bosna je drzava i ja sam Bosanac. Ne znam da li sam zadovoljio tebe i Gojka Berica.

  • DANI: Kako to da ti, kada si u Sarajevu, odsjedas u hotelu?

DZINOVIC: Ja mozda spolja izgledam grubo, ali sam veliki emotivac. Cesto se lomim da li da dodjem u Sarajevo, zato sto me boli da ja, koji sam se rodio u Sarajevu, ciji su se otac, dedo, pradedo, cukundedo rodili u Sarajevu, spavam u hotelu. To mi je nekako cudno, pogodilo me je.

  • DANI: A sta se "dogodilo" sa tvojom predratnom adresom?

DZINOVIC: Tesko mi je pricati o ovome, pogadja me i ne bih volio da me neko pogresno shvati. Ali, kad me vec pitas, reci cu ti. Mi smo imali neku kucicu, malu, u kojoj je rahmetli mati zivjela sa svojom sestrom, koja je danas ziva i koja je tu ostala. To je neki dvosobni opstinski stancic u kojem je ona ostala, zena nema gdje. Naravno, nije mi palo na pamet da je ja pomjeram. Mati je imala jednu garsonjericu, u kojoj sam ja zivio duze od 18 godina. Nikada nismo vodili racuna da to moje stanovanje pravno uoblicimo, mati je umrla, a mene su delozirali. Nisam dizao nikakvu dreku, mada od Grada nikada nisam ništa niti trazio, niti dobio. U to doba mozda nisam imao ni para da kupim stan, mada sam snimao za "Diskoton" i od poreza od jedne moje ploce moglo se kupiti barem deset. Ruzno to izgleda kada ti dodju policija i radnici na vrata, izbacuju frizider kroz prozor, kauc na ulicu... Covjek se okrene oko sebe i sebi kaze: Sta ja radim ovdje, odoh...

  • DANI: Kako izgleda zivot bez finansijskih problema?

DZINOVIC: Nisam ti ja neki bogatas koji sutra moze kupiti iz dzepa brod ili zgradu. Ja nemam finansijskih problema za jedan normalan zivot, da sebi kupim auto ili stan, da jedem po restoranima, da putujem avionima, da spavam po hotelima... To nemam, ali ja to smatram materijalnim troskovima dok jos uvijek radim na ovaj nacin i dok jos uvijek ovoliko zaradjujem.

  • DANI: Kako se odnosis prema poznatim kriminalcima koji bi zeljeli biti vidjeni s tobom u drustvu?

DZINOVIC: Pazi, Arhimedov zakon je vazio i u Platonovoj Atini i u Hitlerovoj Njemackoj. Sta hocu reci? I kriminalci su ljudi, i oni imaju dusu. To sto su sa druge strane zakona i sto rade neke stvari koje zakon sankcionise ne znaci da nisu od krvi i mesa, da ne vole dobru pjesmu, da nemaju emocije... iste kao sudije koje im sude.

  • DANI: Imas li problema sa saznanjem da ti ljudi nose na dusi ubistva, zlocine...?

DZINOVIC: Ja imam svoju raju i u njoj nema takvih o kojima govoris. Tacno je da medju brojnim ljudima koji su jako ljubazni prema meni, koji me zele upoznati, popiti pice sa mnom, ima i kriminalaca. Ne mozes se sad bosti sa rogatim, ali moji kontakti sa njima nisu nimalo izvan hiljada kratkih, povrsnih kontakata sa ljudima koji mi svakodnevno prilaze.

  • DANI: Iako me Kusturica, Bregovic i Nele osobno ne zanimaju, pretpostavljam da bi dio Sarajlija mogao zanimati tvoj stav o njima.

DZINOVIC: To su tri razlicite licnosti, svako je izabrao sebi gdje ce zivjeti, sta ce raditi i kako ce se ponasati. I svako snosi odgovornost - moralnu, zakonsku ili neku drugu - ako se za nesto ogrijesio. Ja mislim da ljudi imaju pravo da biraju svoje drustvo, sredinu gdje ce zivjeti, nacionalnu pripadnost, vjersku... Ne mogu ja reci ni Kusti, ni Neletu, ni Goranu "e, sto si otisao da zivis u Beograd", to je moj generalni stav i nije da izbjegavam odgovor na neki diplomatski nacin...

  • DANI: Uze mi rijec iz usta. Bas mi se takvim cini ovaj tvoj odgovor.

DZINOVIC: Nije zaista, ja tako mislim. Ja se sa Kusturicom sedam-osam godina uopste nisam vidio, mi nikakvog kontakta nemamo. Navodno, on je nešto ljut na mene jer sam ja, kao, izjavio negdje nesto o njemu. A moj manir nije da pljujem i panjkam ljude. Ako sam negdje i nesto rekao, ne mislim da je bilo ista ruzno. Sjecam se jednog razgovora u Cannesu '93, ja sam tada zivio tamo, a on je bio clan zirija. Rekao sam mu: "Kusta, ba, sad mozes da zivis na Marsu, ali ti si Sarajlija, jebo ga ti!" Sjecam se da sam mu rekao da je uzas to sto se desava. Znam da me je pitao sta misli o tome Halid Beslic. Da, toga se sjecam, ali mu nisam mogao odgovoriti, jer tada nisam imao kontakta sa Halidom. Mi se ni u gradu u najsretnija vremena nismo nesto posebno druzili, doticali. To je bila vise relacija kao i sva raja u gradu, ono: vozdra, sta ima.

  • DANI:Ispricaj mi malo o tim godinama. Jesi li i ti slusao Radio Luxembourg?

DZINOVIC: Kako nisam, to je bilo cudo! Nema nikog od raje ko nije slusao Radio Luxembourg, bukvalno nikog...

  • DANI: Cak sam i ja mladi od tadasnjeg Radio Luxembourga, a kamoli dobar dio tvoje publike. Reci nam nesto o tom radiju.

DZINOVIC: Luxembourg je bio radiostanica koja je imala strasnu frekvenciju i razvaljivala je sa tada novom muzikom - Beatlesi, Stonesi, Deep Purple... To je bila muzika koja je bila avangardna u to doba, to se uglavnom navecer slusalo, u kasnim satima...

  • DANI: I vi ste to kasnije skidali?

DZINOVIC: Skidalo se, kako se nije skidalo! Ja picio harmoniku tada, ali niko ne jebe harmoniku, to je mahalski instrument, gdje ces narodnjake svirati... Sjecam se kad sam od komsije Zlatana Arifovica trazio gitaru. "Sta ce ti kad ne znas svirati?", pitao me. Nije znao ni on, tri akorda, ali je to vise od mene. "Ma, treba mi nesto da probam." Tamo-vamo, i gitara ostade kod mene pola godine. Valjalo je prvo pohvatati akorde, da znam tri-cetiri... da skinem House of the Rising Sun, da mogu u gimnaziju, da budem neko...

  • DANI: A FIS, igranke...?

DZINOVIC: Ja nisam volio FIS koliko sam volio "Slogu". Ona je bila cudo, bitka za kartu petkom i subotom. Imali smo u raji uvijek nekoga ko ide po karte, to su redovi bili. "Sloga" je bila prakticno danasnja diskoteka sa zivom svirkom. Svirali su Indexi, Proarte, Cicci...

  • DANI: I do koliko je tada curama bio izlaz?

DZINOVIC: Igranka je trajala od jedno osam sati, ili sedam, do deset - pola jedanaest. Onda - razlaz, nije bilo derneka kao danas. Takvo je doba bilo kad je meni bilo 18-20 godina.

  • DANI: Jesi li isao u muzicku skolu?

DZINOVIC: Nisam, samouk sam i na harmonici i na gitari i klaviru.

  • DANI: A sto nisi isao u muzicku, nije ti se dalo ili...?

DZINOVIC: Pa zato sto se rahmetli nana u kuci vise pitala od moje stare, koja je bila napredna, obrazovana, zeljela je da idem u muzicku. Medjutim, nana nije dala bojeci se da ne postanem, kako je govorila, svirac, a ona je preferirala inzinjere i tako to...

  • DANI: Poznato je da je fudbal tvoja velika strast...

DZINOVIC: To je moja strasna, velika ljubav.

  • DANI: I? Jesi li ozbiljnije trenirao?

DZINOVIC: Ma, jasta sam! Bio sam ja u "Zelji" jedno dvije godine, trenirao sa prvim timom, igrao sam neku polutku, pa malo centarfora... Bila je tad jaka ekipa, previse je dobrih igraca bilo. To je '73-74. godina, polako je u inostranstvo odlazila generacija Skije, Hadziabdica, a dolazili su mladi Odovic, Neso Starovlah i ta raja.

  • DANI: Bi li vise volio da si umjesto muzicke napravio fudbalsku karijeru?

DZINOVIC: U to doba muzika me nije nimalo zanimala. Tada sam vise volio postati klupski igrac nego Tom Jones, a neuporedivo vise imam talenta za muziku nego za fudbal.

Razgovor vodio: Senad Pecanin
Custom Search
Free counters!