Izbor iz nacitanijeg zagrebackog mjesecnika Svijet kao i mnostvo interesantnih tekstova u njihovoj arhivi potrazite na njihovoj stranici

GIPSY MEKA SRCA

tekst: Mus Topcagic, Snimio: Jurica Galoic

Sarajevski pjevac Haris Dzinovic, koji je svoju nemirnu "cigansku dusu" skrasio u Parizu, nedavno je boravio u Hrvatskoj, odmarajuci se u Dubrovniku. Kako bi ispitao sklonost hrvatske publike, odrzao je koncert u Diskoteci F1 u Trogiru, a u tijeku su i pregovori s diskografskom kucom Croatia Records oko izdavanja njegova novog albuma na trzistu Hrvatske i Slovenije...

• Znaci li to da vas nakon dugogodisnje pauze nije napustila inspiracija?

Zanima me hrvatsko trziste, a izdavanjem novog albuma samo bih htio nastaviti vec odranije solidnu prodaju mojih CD-a. Zadnjih nekoliko godina nisam snimao nista novo, ali sam ipak bio prisutan i na ovom trzistu. U Zagrebu sam vidio tri razlicite verzije svojih CD-a, koje su se se pojavile u razlicitim razdobljima.

• To znaci da vas izdaju pirati...

... i da me mnogi kupuju i slusaju.

• Ali vas bas i ne vole drzavne radijske i TV postaje?

To je odraz poslijeratnog razdoblja u nekim uredjivackim politikama. Ja zbog toga necu nista mijenjati u svojoj glazbi, jer znam da me mnogi vole slusati. U svibnju sam nastupio na jednoj privatnoj zabavi u zagrebackom hotelu Intercontinental i publika je bila odusevljena. Tako je bilo i sada u Trogiru. Ljudi su "otkidali" na moje pjesme. Kako posao shvacam profesionalno, zelio bih da moj album ne bude samo jos jedan izdavacki broj, nego da bude dobro medijski predstavljen na trzistu.

• A koncerti?

To dolazi poslije. S obzirom da me dugo nije bilo, treba dobro pripremiti teren.

• Gdje ste snimali album?

Vec sedam godina zivim u inozemstvu, a u posljednje vrijeme u Parizu, pa tamo i snimam. U Parizu je i vecina ljudi koje trebam za snimanje, a i tehnicki su uvjeti izvrsni.

• Snimili ste i album na engleskom jeziku?

Bilo je to prije dvije i pol godine u Spanjolskoj, a taj je projekt namijenjen europskom trzistu. Album je snimljen, ali za njegov izlazak na trziste potrebna je slozena marketinska promidzba vrijedna barem milijun dolara. U takav se posao ne moze krenuti i ocekivati uspjeh bez velikog ulaganja. Bespredmetno je staviti CD u prodavaonice da stoji, a ne reklamira se. Previse je izdanja na trzistu da bi netko sasvim slucajno zapazio samo moje.

• Izvan Bosne i Hercegovine ste od travnja 1992.?

Tada sam se zatekao u Beogradu i nisam se mogao vratiti u Sarajevo. Potom sam otisao u Bec gdje sam proveo oko deset mjeseci, a onda se preselio u Francusku. Prvo u Cannes, potom u Saint Tropez, da bih se konacno nasao u Parizu. O mome boravku u Beogradu pisalo se niz neistina, ali sam umoran od objasnjavanja sto je istina a sto nije. Nekim ljudima nije drago sto sam uspjesan. Da sam anonimni pekar, niko me nikad ne bi spomenuo.

• U Francuskoj ste brzo usli u jet set krugove...

U tome mi je mnogo pomogao danas, nazalost, pokojni slikar Perica Zupanovic, rodom iz Sibenika, koji je bio vrlo poznat i priznat u tim krugovima. On je obozavao moju glazbu i uvijek je imao moju kasetu uza sebe. Pustao ju je na raznim prijemima u Saint Tropezu, Cannesu, Monacu... Kad sam dosao u Cannes, vec sam imao "sondiran teren", jer su ljudi znali tko sam.

• Je li istina da je Jack Nicholson, odusevljen vasom glazbom, jednom prilikom razbio mramorni stol?

Da, to je bilo u Pericinoj vili, ali ja tada nisam bio tamo. Perica mu je pustio moju kasetu, a Jack Nicholson je na neobicni nacin iskazao svoje emocije.

• U Saint Tropezu ste imali unajmljenu vilu?

Za mene ju je unajmila diskografska kuca Polygram, jer sam s njima potpisao ugovor o izdavanju albuma za europsko trziste. Do njihovih producenata je dosla vijest da sam u bivsoj Jugoslaviji bio velika zvijezda. U pocetku su bili sumnjicavi, ali sam ih razuvjerio kad su culi moje pjevanje. Tamo sam proveo dvije godine, i to razdoblje pamtim kao izuzetno dobro. Upoznao sam mnoge zanimljive ljude, a jedno vrijeme sam se druzio i s Georgeom Michaelom. Bili smo na raznim partijima, on je dolazio kod mene, ja kod njega. Sve u svemu, vrlo fina i ugodna osoba.

• Suradjivali ste i s grupom Gipsy Kings

To je bila suradnja s trojicom gitarista iz tog benda. Snimili smo moju pjesmu O'djila u flamanco verziji.

• Otkud vam inspiracija ciganskom glazbom?

Ne znam, jednostavno sam je prihvatio. Osjecao sam se dobro u njoj, a onda poceo razmisljati, kreirati, komponirati...

• Kakvu glazbu sada svirate?

Bit ce to u folk maniri, kakvu sam njegovao i zadnjih desetak godina, s odredjenim pomakom u aranzmanu. Za publiku je to gotovo neosjetno, ali je tehnicki bolje.

• Jeste li ostali u dobrim odnosima s rodnim Sarajevom? Naime, prije tri godine, kada ste nakon dugo vremena imali nastup u Skenderiji, na vas je u kaficu neki mladic potegao pistolj.

Taj napad nije imao znacaj koji mu se pripisuje. To je bila ishitrena reakcija jednog momka, sto se moglo dogoditi bilo gdje. Sarajevo je dozivjelo veliku kataklizmu, pa i da se nesto gore dogodilo, ne bi bilo cudo. Ja osobno nista ne zamjeram tom momku, koji mi se kasnije i ispricao.

• U Parizu imate restoran, gdje su vam cesti gosti i estradne zvijezde s prostora bivse Jugoslavije.

Kupio sam restoran u Parizu kako bi u njega mogli doci dragi ljudi da popijemo pice na miru. A ljude koji dodju u restoran ja ne pitam kako se zovu. To ne znaci da je to neki opcejugoslavenski restoran. U njega zalaze najprije Francuzi, a na jelovniku imam francuska i bosanska jela - sarmu, japrak, sogan dolmu, cevapcice... Jedan je kuhar Francuz - Pasqual, a drugi je Srecko Simicevic iz Sarajeva, kojeg svi znaju pod nadimkom Toto.

• Zasvira li gazda ponekad u svom restoranu?

Zato ga je gazda i kupio da ne bi morao u njemu svirati. Ali bude derneka, pa se zasvira i zapjeva. Naravno, navrate i mnogi moji prijatelji kada borave u Parizu.Ja se ne odricem Zdravka Colica, kao sto se ne o dricem ni Olivera Dragojevica niti Arsena Dedica.

• Vidjate li se u Parizu s Goranom Bregovicem?

Ne vidjamo se. On nije stalno u Parizu, nego zivi na vise mjesta. Inace, znamo se dosta dobro, ali se nasi stavovi o zivotu i glazbi bitno razlikuju. Bregovic je izuzetno uspjesan covjek i treba ga postovati zbog stvari koje je napravio na glazbenom planu. Njega zanima samo posao, a kod mene to nije slucaj. Ja sam mozda preemotivan. Mozda bih bio uspjesniji kad bih prihvatio njegove stavove.

• Kako vas dozivljavaju u Francuskoj - kao Bosanca ili egzoticnog gipsya?

Dozivljavaju me kao Harisa Dzinovica i pomalo su iznenadjeni, jer pjevam na sedam - osam jezika, koje uglavnom ne razumiju. Njih zanima samo prijenos emocija, koji je kod mene jako izrazen. Ne znaju o cemu se radi, ali to mogu osjetiti. Nazalost, mnogi do rata nisu culi za Bosnu i bivsu Jugoslaviju. Barem u mojoj bransi tamo nije nitko mnogo napravio, a bio bih sretan da jeste.

• Za Sarajevo se ipak malo vise culo. Najprije preko Zimske olimpijade, a potom zbog rata. Je li vam sarajevsko podrijetlo koristilo u karijeri?

Kad su ratna stradanja Sarajeva bila svakodnevna vijest, nisam htio raditi nista za karijeru. Ne moze covjek biti ni veseo niti miran u takvim situacijama. Jedno vrijeme nastupao sam po humanitarnim koncertima sirom Europe, dok sam onako za sebe poceo raditi tek negdje od 1994. godine.

• Tko su glazbenici s kojima suradjujete na albumu koji uskoro namjeravate izdati?

Sa mnom su svirali Toni Lasan iz Vodica, Tahir Durkalic koji sada zivi u Alicanteu u Spanjolskoj, Edo Krilic iz Sarajeva koji zivi u Austriji... Tu je i jedan Japanac. U Ateni sam snimio neke autenticne grcke instrumente - buzuki, baglamas, djuras - a u Madridu sam snimio spanjolske gitare za dvije - tri pjesme. Jedan Ciganin svira udaraljke, a jedan Kubanac percussion. Sve u svemu, vrlo sarolika i internacionalna ekipa.

Zahvaljujemo Olgi iz Ciriha na poslanim novinama iz kojih vam prenosimo ovaj intervju