|
Izbor iz nacitanijeg zagrebackog
mjesecnika Svijet kao i mnostvo interesantnih
tekstova u njihovoj arhivi potrazite na
njihovoj stranici
GIPSY
MEKA SRCA

tekst: Mus Topcagic, Snimio:
Jurica Galoic
Sarajevski pjevac Haris Dzinovic, koji
je svoju nemirnu "cigansku dusu"
skrasio u Parizu, nedavno je boravio u
Hrvatskoj, odmarajuci se u Dubrovniku.
Kako bi ispitao sklonost hrvatske publike,
odrzao je koncert u Diskoteci F1 u Trogiru,
a u tijeku su i pregovori s diskografskom
kucom Croatia Records oko izdavanja njegova
novog albuma na trzistu Hrvatske i Slovenije...
- Znaci li to da vas nakon dugogodisnje
pauze nije napustila inspiracija?
Zanima me hrvatsko trziste,
a izdavanjem novog albuma samo bih htio
nastaviti vec odranije solidnu prodaju
mojih CD-a. Zadnjih nekoliko godina nisam
snimao nista novo, ali sam ipak bio prisutan
i na ovom trzistu. U Zagrebu sam vidio
tri razlicite verzije svojih CD-a, koje
su se se pojavile u razlicitim razdobljima.
- To znaci da vas izdaju pirati...
... i da me mnogi kupuju
i slusaju.
- Ali vas bas i ne vole drzavne radijske
i TV postaje?
To je odraz poslijeratnog
razdoblja u nekim uredjivackim politikama.
Ja zbog toga necu nista mijenjati u svojoj
glazbi, jer znam da me mnogi vole slusati.
U svibnju sam nastupio na jednoj privatnoj
zabavi u zagrebackom hotelu Intercontinental
i publika je bila odusevljena. Tako je
bilo i sada u Trogiru. Ljudi su "otkidali"
na moje pjesme. Kako posao shvacam profesionalno,
zelio bih da moj album ne bude samo jos
jedan izdavacki broj, nego da bude dobro
medijski predstavljen na trzistu.
To dolazi poslije. S obzirom
da me dugo nije bilo, treba dobro pripremiti
teren.
Vec sedam godina zivim
u inozemstvu, a u posljednje vrijeme u
Parizu, pa tamo i snimam. U Parizu je
i vecina ljudi koje trebam za snimanje,
a i tehnicki su uvjeti izvrsni.
- Snimili ste i album na engleskom
jeziku?
Bilo je to prije dvije
i pol godine u Spanjolskoj, a taj je projekt
namijenjen europskom trzistu. Album je
snimljen, ali za njegov izlazak na trziste
potrebna je slozena marketinska promidzba
vrijedna barem milijun dolara. U takav
se posao ne moze krenuti i ocekivati uspjeh
bez velikog ulaganja. Bespredmetno je
staviti CD u prodavaonice da stoji, a
ne reklamira se. Previse je izdanja na
trzistu da bi netko sasvim slucajno zapazio
samo moje.
- Izvan Bosne i Hercegovine ste od
travnja 1992.?
Tada sam se zatekao u
Beogradu i nisam se mogao vratiti u Sarajevo.
Potom sam otisao u Bec gdje sam proveo
oko deset mjeseci, a onda se preselio
u Francusku. Prvo u Cannes, potom u Saint
Tropez, da bih se konacno nasao u Parizu.
O mome boravku u Beogradu pisalo se niz
neistina, ali sam umoran od objasnjavanja
sto je istina a sto nije. Nekim ljudima
nije drago sto sam uspjesan. Da sam anonimni
pekar, niko me nikad ne bi spomenuo.
- U Francuskoj ste brzo usli u jet
set krugove...
U tome mi je mnogo pomogao
danas, nazalost, pokojni slikar Perica
Zupanovic, rodom iz Sibenika, koji je
bio vrlo poznat i priznat u tim krugovima.
On je obozavao moju glazbu i uvijek je
imao moju kasetu uza sebe. Pustao ju je
na raznim prijemima u Saint Tropezu, Cannesu,
Monacu... Kad sam dosao u Cannes, vec
sam imao "sondiran teren", jer
su ljudi znali tko sam.
- Je li istina da je Jack Nicholson,
odusevljen vasom glazbom, jednom prilikom
razbio mramorni stol?
Da, to je bilo u Pericinoj
vili, ali ja tada nisam bio tamo. Perica
mu je pustio moju kasetu, a Jack Nicholson
je na neobicni nacin iskazao svoje emocije.
- U Saint Tropezu ste imali unajmljenu
vilu?
Za mene ju je unajmila
diskografska kuca Polygram, jer sam s
njima potpisao ugovor o izdavanju albuma
za europsko trziste. Do njihovih producenata
je dosla vijest da sam u bivsoj Jugoslaviji
bio velika zvijezda. U pocetku su bili
sumnjicavi, ali sam ih razuvjerio kad
su culi moje pjevanje. Tamo sam proveo
dvije godine, i to razdoblje pamtim kao
izuzetno dobro. Upoznao sam mnoge zanimljive
ljude, a jedno vrijeme sam se druzio i
s Georgeom Michaelom. Bili smo na raznim
partijima, on je dolazio kod mene, ja
kod njega. Sve u svemu, vrlo fina i ugodna
osoba.
- Suradjivali ste i s grupom Gipsy
Kings
To je bila suradnja s
trojicom gitarista iz tog benda. Snimili
smo moju pjesmu O'djila u flamanco verziji.
- Otkud vam inspiracija ciganskom
glazbom?
Ne znam, jednostavno sam
je prihvatio. Osjecao sam se dobro u njoj,
a onda poceo razmisljati, kreirati, komponirati...
- Kakvu glazbu sada svirate?
Bit ce to u folk maniri,
kakvu sam njegovao i zadnjih desetak godina,
s odredjenim pomakom u aranzmanu. Za publiku
je to gotovo neosjetno, ali je tehnicki
bolje.
- Jeste li ostali u dobrim odnosima
s rodnim Sarajevom? Naime, prije tri
godine, kada ste nakon dugo vremena
imali nastup u Skenderiji, na vas je
u kaficu neki mladic potegao pistolj.
Taj napad nije imao znacaj
koji mu se pripisuje. To je bila ishitrena
reakcija jednog momka, sto se moglo dogoditi
bilo gdje. Sarajevo je dozivjelo veliku
kataklizmu, pa i da se nesto gore dogodilo,
ne bi bilo cudo. Ja osobno nista ne zamjeram
tom momku, koji mi se kasnije i ispricao.
- U Parizu imate restoran, gdje su
vam cesti gosti i estradne zvijezde
s prostora bivse Jugoslavije.
Kupio sam restoran u Parizu
kako bi u njega mogli doci dragi ljudi
da popijemo pice na miru. A ljude koji
dodju u restoran ja ne pitam kako se zovu.
To ne znaci da je to neki opcejugoslavenski
restoran. U njega zalaze najprije Francuzi,
a na jelovniku imam francuska i bosanska
jela - sarmu, japrak, sogan dolmu, cevapcice...
Jedan je kuhar Francuz - Pasqual, a drugi
je Srecko Simicevic iz Sarajeva, kojeg
svi znaju pod nadimkom Toto.
- Zasvira li gazda ponekad u svom
restoranu?
Zato ga je gazda i kupio
da ne bi morao u njemu svirati. Ali bude
derneka, pa se zasvira i zapjeva. Naravno,
navrate i mnogi moji prijatelji kada borave
u Parizu.Ja se ne odricem Zdravka Colica,
kao sto se ne o dricem ni Olivera Dragojevica
niti Arsena Dedica.
- Vidjate li se u Parizu s Goranom
Bregovicem?
Ne vidjamo se. On nije
stalno u Parizu, nego zivi na vise mjesta.
Inace, znamo se dosta dobro, ali se nasi
stavovi o zivotu i glazbi bitno razlikuju.
Bregovic je izuzetno uspjesan covjek i
treba ga postovati zbog stvari koje je
napravio na glazbenom planu. Njega zanima
samo posao, a kod mene to nije slucaj.
Ja sam mozda preemotivan. Mozda bih bio
uspjesniji kad bih prihvatio njegove stavove.
- Kako vas dozivljavaju u Francuskoj
- kao Bosanca ili egzoticnog gipsya?
Dozivljavaju me kao Harisa
Dzinovica i pomalo su iznenadjeni, jer
pjevam na sedam - osam jezika, koje uglavnom
ne razumiju. Njih zanima samo prijenos
emocija, koji je kod mene jako izrazen.
Ne znaju o cemu se radi, ali to mogu osjetiti.
Nazalost, mnogi do rata nisu culi za Bosnu
i bivsu Jugoslaviju. Barem u mojoj bransi
tamo nije nitko mnogo napravio, a bio
bih sretan da jeste.
- Za Sarajevo se ipak malo vise culo.
Najprije preko Zimske olimpijade, a
potom zbog rata. Je li vam sarajevsko
podrijetlo koristilo u karijeri?
Kad su ratna stradanja
Sarajeva bila svakodnevna vijest, nisam
htio raditi nista za karijeru. Ne moze
covjek biti ni veseo niti miran u takvim
situacijama. Jedno vrijeme nastupao sam
po humanitarnim koncertima sirom Europe,
dok sam onako za sebe poceo raditi tek
negdje od 1994. godine.
- Tko su glazbenici s kojima suradjujete
na albumu koji uskoro namjeravate izdati?
Sa mnom su svirali Toni
Lasan iz Vodica, Tahir Durkalic koji sada
zivi u Alicanteu u Spanjolskoj, Edo Krilic
iz Sarajeva koji zivi u Austriji... Tu
je i jedan Japanac. U Ateni sam snimio
neke autenticne grcke instrumente - buzuki,
baglamas, djuras - a u Madridu sam snimio
spanjolske gitare za dvije - tri pjesme.
Jedan Ciganin svira udaraljke, a jedan
Kubanac percussion. Sve u svemu, vrlo
sarolika i internacionalna ekipa.
Zahvaljujemo Olgi
iz Ciriha na poslanim novinama iz
kojih vam prenosimo ovaj intervju
|