|
Izbor iz najnovijeg broja
splitskog tjednika FERAL
TRIBUNE,
kao i mnostvo tekstova u njihovoj arhivi
potrazite na
www.feral.hr
Haris Dzinovic, pjevacka
legenda opet u Hrvatskoj
SVJETSKI
DERNEK U ZAGREBU
pise: Goran Borkovic

Osam rasprodanih koncerata u Beogradskom
Sava-centru, 17 tisuca ljudi u sarajevskoj
Zetri riznicar osjecaja svoje generacije
Haris Dzinovic nakon 15 godina ponovo
u Zagrebu
"Nakon koncerta
u Trogiru 1998. svi u Hrvatskoj osim Ferala
su me popljuvali. Sve to je pravi primjer
kako se zele postaviti barijere. U ovom
trenutku ja nemam nista s ciganskom glazbom,
grupa "Sar e Roma", gdje jedini
nisam bio Ciganin, vise ne postoji, a
ja sam nastavio solisticku karijeru i
ponudio sam drugu vrstu muzike, koja je
naisla na izuzetan prijem..."
Najveci pjesnik tuge i ljubavi, riznicar
osjecaja svoje generacije razasute svuda
po svijetu, cuvar vatre svih koji imaju
dusu i najmuzevniji glas Evrope, kako
ga cesto predstavljaju, ponovno gostuje
u Zagrebu. Devetog svibnja nastupit ce
u Domu sportova.
- Nakon petnaest godina u Zagreb
se vracate velikim koncertom. Gdje ste
provjeli to dugo vrijeme?
Do 1992. bio sam u Sarajevu,
gdje sam i rodjen. Nakon toga godinu dana
sam proveo u Becu, a od 1993. godine sam
u Parizu. Inace, jedan koncert odrzao
sam u Trogiru 1998. godine, o kojem je
Feralov novinar napisao sjajan tekst,
koji cuvam u svojoj arhivi. Bio sam odusevljen
tako velikom kolicinom duha unesenog u
tekst.
- U Parizu ste otvorili restoran?
Ma da. Kupio sam kafanu,
da imam gdje piti.
- Osim po zemljama bivse Jugoslavije,
cesto nastupate po Europi. Prije zagrebackog
koncerta gostovat cete u Danskoj i Svedskoj.
Vec trecu godinu za redom
nastupam po Skandinaviji. To je velika
radost za mene, jer, da kucnem u drvo,
te su turneje uvijek bile uspesne i glamurozne.
- Sto je na kraju ispalo s ugovorom
koji ste potpisali s Polygramom, jednom
od najvecih izdavackih kuca u svijetu?
Rijec je o distributerskom
ugovoru kojim sam se obavezao da prvu
plocu koju snimim van podrucja bivse Jugoslavije
distribuira Polygram.
- Plocu na engleskom vec ste objavili?
Da, ali to je poprilicno
star materijal, od prije sest-sedam godina,
pa bi vecinu stvari trebalo doraditi i
modifikovati, iako ima stvari koje ce
ostati onakve kakve sam ih snimio u Spaniji
1996. godine. Da se uspije na inostranom
trzistu, potrebna su velika financijska
ulaganja i veliki budzet, kako snimljena
ploca ne bi skupljala prasinu po prodavnicama.
Nisam odustao od proboja vani. U Grckoj
radim duet s najvecom grckom zvijezdom
Elekterisom Pantazisom, a pripremam i
nesto s jednom pjevacicom iz Poljske kojoj
pisem pjesme.
- U Hrvatskoj se sve vise primjecuje
trend povratka romske muzike. Zanimljivo
je da ovaj put ta muzika do Hrvatske
dolazi posredno, preko Zapada, a ne
izravno sa Istoka?
U ovom trenutku ja nemam
nista sa ciganskom glazbom iz prostog
razloga sto sam grupu "Sar e Roma", gdje
jedini nisam bio Ciganin, rasformirao
i ona vise ne postoji. Ja sam nastavio
solisticku karijeru. Ponudio sam neku
drugu vrstu muzike, koja je naisla na
izuzetan prijem publike, tako da sam ostao
na tome.
- Kako ste se poceli baviti muzikom?
Dugo ste trenirali nogomet. Je li vam
zao sto niste postali centarfor Zeljeznicara?
Nije mi zao. Mada sam
u to doba vise zelio biti fudbaler nego
Tom Jones. Ja sam manijacki zaljubljen
u fudbal. Da me sada neko nazove i kaze
da ima jedna dobra utakmica u Hong Kongu,
ja bih se potrudio da ufatim avion i odem
tamo. Naravno da mi je draze sto sam uspio
u muzici. Ova karijera traje daleko duze,
a manje zahtijeva.
- Kako ste zapoceli sa pjevanjem?
Pjevanje je krenulo relativno
kasno, u 24. godini. Ali sam vec u 9.
godini poceo svirati, kad mi je majka
Hatidza kupila harmoniku. Svirao sam poslije
klavir, gitaru… Trazio sam gdje sam jos
talentovan, osim u fudbalu. Nikakve muzicke
skole nisam zavrsio. Tek kasnije sam se
muzicki opismenio. Danas citam i pisem
note. Tako i komponujem.
- Sa 24 godine snimili ste i prvu
plocu?
Prodao sam je u 11 primjeraka,
od kojih sam sedam sam kupio, a cetiri
moja familija. Nije imala nikakav uspjeh,
kao ni ostale tri, sve do formiranja "Sar
e Roma" i pocetka bavljenja ciganskom
glazbom. Negdje 1988. ponovo pocinjem
raditi u folk glazbi, iako je to sasvim
drugacija glazba od one sto se naziva
folkom. Zato mi je bilo uvredljivo kada
je neko, necu mu spominjati ime, prilikom
mog nastupa u Trogiru kazao kako je moja
muzika "glazbeno smece". Tamo je bilo
2,5 hiljade ljudi, a svi su me osim Ferala
u Hrvatskoj popljuvali. Sve to je pravi
primjer kako se zele postaviti barijere,
iako su ljudi, i to uglavnom omladina,
ostali na koncertu do pet ujutro.
- To je bio jedini vas koncert u
Hrvatskoj od rata?
Zvali su me puno puta,
ali meni je koncert sada vise statusna
varijanta. Ovakav koncert zaista kosta
mnogo, tako da ne ocekujem nikakvu zaradu,
nego zelim da koncert prodje dobro i da
bude pravi dernek. Da se ljudi vesele
i pjevaju.
- Rat vas je zatekao na vrhuncu karijere,
kada ste imali velike hitove, poput
"Ostarit cu, necu znati" i "I tebe sam
sit kafano"?
Na zalost, tako je bilo.
Ali ispostavilo se da je u zadnjih par
godina moja karijera u daleko vecem usponu
nego sto je bila onda. Ja sam valjda jedini
covjek na planetu koji nije snimio plocu
deset godina, a napravio je veliki serijal
koncerata, kao osam rasprodanih u beogradskom
"Sava-centru" ili pred 17.000 ljudi u
Zetri.
- Manje je poznato da ste autor tisucite
obrade glasovite pjesme "My Way", koju
je proslavio Frank Sinatra?
Do jubilarne obrade te
pjesme doslo je na sugestiju supruge sada
vec pokojnog velikog francuskog pjevaca
Claudea Francoisa, koja je vlasnica autorskih
prava svojega supruga. Pjesmu je kasnije
proslavio Sinatra. Ona je trazila nekoga
s Istoka tko ce otpjevati cigansku, istocnu
varijantu i preko zajednickog prijatelja,
nasla je mene. Ja sam napravio tekst.
Uzeo sam fraze iz drugih ciganskih pjesama
koje sam pjevao i koje nisu povezane,
tako da taj tekst ne znaci zapravo nista.
Ali je pjesma lijepa za pjevanje.

- Sebe predstavljate kao titoista
i jugonostalgicara. Zasto?
Jugonostalgicar nisam.
To mozda neko tako prevodi. Za vrijeme
Tita zivio sam sasvim bezbrizno i mirno,
kao i ostali koji pamte Tita iz moje generacije.
Kasnije je doslo do promjena, jer je neko
smislio da se izrazdvajamo. Dobro, pa
mi ne moramo zajedno zivjeti. Neka zivi
svak u svojoj kuci. Ali ne moramo se iskrviti
zbog toga. To sto nismo vise u jednoj
drzavi, ne znaci da se moramo klati. Ljudi
zive i po 30 godina u braku, pa se ne
idu klati medjusobno nakon razvoda.
- Prica se da ste veliki zenskar,
kockar i ljubitelj dobrih i skupi automobila.
Stoji li ta prica?
Stoji prica. Zasto ne
bi stajala? Da sam kockar ne bih se slozio
sa tim. Da volim automobile ne pretjerano.
Volim zaigrati karata, ali nisam od onih
sto satima sjede u zadimljenom prostoru
i igraju. Volim zaigrati sa prijateljima
i to mi je veliko zadovoljstvo. Imam ekipu
u Sarajevu s kojom redovno igram, i dao
bi sve na svijetu za te partije. Tu nije
rijec o velikim svotama, nego o medjusobnom
prestizu. Potrosimo najvise do pet hiljada
maraka. Mi vise igramo da se ujedamo i
zadirkujemo.
- Jednom ste izjavili da mrzite tucnjave,
posebno kavanske?
Rekao sam da se gnusam
kafanske tucnjave, a kamoli veceg sukoba
i rata. Ja sam zakleti pacifista. Najvise
cijenim mir, ljudski integritet i dostojanstvo.
Covjek je nesto najvrednije na ovoj planeti.
- Prijateljujete s mnogim poznatim
osobama, poput Georgea Michaela, Eltona
Johna a jednom prigodom je Jack Nicholson
porazbijao cijeli stol kad je cuo vasu
pjesmu?
Vecinu njih poznam iz
Saint Tropeza. A Nicholson je to napravio
na jednu moju cigansku pjesmu prije desetak
godina u vili kod Pere Zupanovica, mog
velikog prijatelja, koji je sada na zalost
pokojni.
|