Izbor iz najnovijeg broja splitskog tjednika FERAL TRIBUNE,
kao i mnostvo tekstova u njihovoj arhivi potrazite na

www.feral.hr

Haris Dzinovic, pjevacka legenda opet u Hrvatskoj

SVJETSKI DERNEK U ZAGREBU

pise: Goran Borkovic

Osam rasprodanih koncerata u Beogradskom Sava-centru, 17 tisuca ljudi u sarajevskoj Zetri riznicar osjecaja svoje generacije Haris Dzinovic nakon 15 godina ponovo u Zagrebu

"Nakon koncerta u Trogiru 1998. svi u Hrvatskoj osim Ferala su me popljuvali. Sve to je pravi primjer kako se zele postaviti barijere. U ovom trenutku ja nemam nista s ciganskom glazbom, grupa "Sar e Roma", gdje jedini nisam bio Ciganin, vise ne postoji, a ja sam nastavio solisticku karijeru i ponudio sam drugu vrstu muzike, koja je naisla na izuzetan prijem..."

Najveci pjesnik tuge i ljubavi, riznicar osjecaja svoje generacije razasute svuda po svijetu, cuvar vatre svih koji imaju dusu i najmuzevniji glas Evrope, kako ga cesto predstavljaju, ponovno gostuje u Zagrebu. Devetog svibnja nastupit ce u Domu sportova.

• Nakon petnaest godina u Zagreb se vracate velikim koncertom. Gdje ste provjeli to dugo vrijeme?

Do 1992. bio sam u Sarajevu, gdje sam i rodjen. Nakon toga godinu dana sam proveo u Becu, a od 1993. godine sam u Parizu. Inace, jedan koncert odrzao sam u Trogiru 1998. godine, o kojem je Feralov novinar napisao sjajan tekst, koji cuvam u svojoj arhivi. Bio sam odusevljen tako velikom kolicinom duha unesenog u tekst.

• U Parizu ste otvorili restoran?

Ma da. Kupio sam kafanu, da imam gdje piti.

• Osim po zemljama bivse Jugoslavije, cesto nastupate po Europi. Prije zagrebackog koncerta gostovat cete u Danskoj i Svedskoj.

Vec trecu godinu za redom nastupam po Skandinaviji. To je velika radost za mene, jer, da kucnem u drvo, te su turneje uvijek bile uspesne i glamurozne.

• Sto je na kraju ispalo s ugovorom koji ste potpisali s Polygramom, jednom od najvecih izdavackih kuca u svijetu?

Rijec je o distributerskom ugovoru kojim sam se obavezao da prvu plocu koju snimim van podrucja bivse Jugoslavije distribuira Polygram.

• Plocu na engleskom vec ste objavili?

Da, ali to je poprilicno star materijal, od prije sest-sedam godina, pa bi vecinu stvari trebalo doraditi i modifikovati, iako ima stvari koje ce ostati onakve kakve sam ih snimio u Spaniji 1996. godine. Da se uspije na inostranom trzistu, potrebna su velika financijska ulaganja i veliki budzet, kako snimljena ploca ne bi skupljala prasinu po prodavnicama. Nisam odustao od proboja vani. U Grckoj radim duet s najvecom grckom zvijezdom Elekterisom Pantazisom, a pripremam i nesto s jednom pjevacicom iz Poljske kojoj pisem pjesme.

• U Hrvatskoj se sve vise primjecuje trend povratka romske muzike. Zanimljivo je da ovaj put ta muzika do Hrvatske dolazi posredno, preko Zapada, a ne izravno sa Istoka?

U ovom trenutku ja nemam nista sa ciganskom glazbom iz prostog razloga sto sam grupu "Sar e Roma", gdje jedini nisam bio Ciganin, rasformirao i ona vise ne postoji. Ja sam nastavio solisticku karijeru. Ponudio sam neku drugu vrstu muzike, koja je naisla na izuzetan prijem publike, tako da sam ostao na tome.

• Kako ste se poceli baviti muzikom? Dugo ste trenirali nogomet. Je li vam zao sto niste postali centarfor Zeljeznicara?

Nije mi zao. Mada sam u to doba vise zelio biti fudbaler nego Tom Jones. Ja sam manijacki zaljubljen u fudbal. Da me sada neko nazove i kaze da ima jedna dobra utakmica u Hong Kongu, ja bih se potrudio da ufatim avion i odem tamo. Naravno da mi je draze sto sam uspio u muzici. Ova karijera traje daleko duze, a manje zahtijeva.

• Kako ste zapoceli sa pjevanjem?

Pjevanje je krenulo relativno kasno, u 24. godini. Ali sam vec u 9. godini poceo svirati, kad mi je majka Hatidza kupila harmoniku. Svirao sam poslije klavir, gitaru… Trazio sam gdje sam jos talentovan, osim u fudbalu. Nikakve muzicke skole nisam zavrsio. Tek kasnije sam se muzicki opismenio. Danas citam i pisem note. Tako i komponujem.

• Sa 24 godine snimili ste i prvu plocu?

Prodao sam je u 11 primjeraka, od kojih sam sedam sam kupio, a cetiri moja familija. Nije imala nikakav uspjeh, kao ni ostale tri, sve do formiranja "Sar e Roma" i pocetka bavljenja ciganskom glazbom. Negdje 1988. ponovo pocinjem raditi u folk glazbi, iako je to sasvim drugacija glazba od one sto se naziva folkom. Zato mi je bilo uvredljivo kada je neko, necu mu spominjati ime, prilikom mog nastupa u Trogiru kazao kako je moja muzika "glazbeno smece". Tamo je bilo 2,5 hiljade ljudi, a svi su me osim Ferala u Hrvatskoj popljuvali. Sve to je pravi primjer kako se zele postaviti barijere, iako su ljudi, i to uglavnom omladina, ostali na koncertu do pet ujutro.

• To je bio jedini vas koncert u Hrvatskoj od rata?

Zvali su me puno puta, ali meni je koncert sada vise statusna varijanta. Ovakav koncert zaista kosta mnogo, tako da ne ocekujem nikakvu zaradu, nego zelim da koncert prodje dobro i da bude pravi dernek. Da se ljudi vesele i pjevaju.

• Rat vas je zatekao na vrhuncu karijere, kada ste imali velike hitove, poput "Ostarit cu, necu znati" i "I tebe sam sit kafano"?

Na zalost, tako je bilo. Ali ispostavilo se da je u zadnjih par godina moja karijera u daleko vecem usponu nego sto je bila onda. Ja sam valjda jedini covjek na planetu koji nije snimio plocu deset godina, a napravio je veliki serijal koncerata, kao osam rasprodanih u beogradskom "Sava-centru" ili pred 17.000 ljudi u Zetri.

• Manje je poznato da ste autor tisucite obrade glasovite pjesme "My Way", koju je proslavio Frank Sinatra?

Do jubilarne obrade te pjesme doslo je na sugestiju supruge sada vec pokojnog velikog francuskog pjevaca Claudea Francoisa, koja je vlasnica autorskih prava svojega supruga. Pjesmu je kasnije proslavio Sinatra. Ona je trazila nekoga s Istoka tko ce otpjevati cigansku, istocnu varijantu i preko zajednickog prijatelja, nasla je mene. Ja sam napravio tekst. Uzeo sam fraze iz drugih ciganskih pjesama koje sam pjevao i koje nisu povezane, tako da taj tekst ne znaci zapravo nista. Ali je pjesma lijepa za pjevanje.

• Sebe predstavljate kao titoista i jugonostalgicara. Zasto?

Jugonostalgicar nisam. To mozda neko tako prevodi. Za vrijeme Tita zivio sam sasvim bezbrizno i mirno, kao i ostali koji pamte Tita iz moje generacije. Kasnije je doslo do promjena, jer je neko smislio da se izrazdvajamo. Dobro, pa mi ne moramo zajedno zivjeti. Neka zivi svak u svojoj kuci. Ali ne moramo se iskrviti zbog toga. To sto nismo vise u jednoj drzavi, ne znaci da se moramo klati. Ljudi zive i po 30 godina u braku, pa se ne idu klati medjusobno nakon razvoda.

• Prica se da ste veliki zenskar, kockar i ljubitelj dobrih i skupi automobila. Stoji li ta prica?

Stoji prica. Zasto ne bi stajala? Da sam kockar ne bih se slozio sa tim. Da volim automobile ne pretjerano. Volim zaigrati karata, ali nisam od onih sto satima sjede u zadimljenom prostoru i igraju. Volim zaigrati sa prijateljima i to mi je veliko zadovoljstvo. Imam ekipu u Sarajevu s kojom redovno igram, i dao bi sve na svijetu za te partije. Tu nije rijec o velikim svotama, nego o medjusobnom prestizu. Potrosimo najvise do pet hiljada maraka. Mi vise igramo da se ujedamo i zadirkujemo.

• Jednom ste izjavili da mrzite tucnjave, posebno kavanske?

Rekao sam da se gnusam kafanske tucnjave, a kamoli veceg sukoba i rata. Ja sam zakleti pacifista. Najvise cijenim mir, ljudski integritet i dostojanstvo. Covjek je nesto najvrednije na ovoj planeti.

• Prijateljujete s mnogim poznatim osobama, poput Georgea Michaela, Eltona Johna a jednom prigodom je Jack Nicholson porazbijao cijeli stol kad je cuo vasu pjesmu?

Vecinu njih poznam iz Saint Tropeza. A Nicholson je to napravio na jednu moju cigansku pjesmu prije desetak godina u vili kod Pere Zupanovica, mog velikog prijatelja, koji je sada na zalost pokojni.