|
OVAJ INTERVJU KAO I MNOSTVO
DRUGIH TEKSTOVA
POTRAZITE U BOSANSKOHERCEGOVACKOM NEZAVISNOM
NEWS MAGAZINU
www.bhdani.com
|
|
Haris Dzinovic,
zvijezda
Izbunarenih deset
godina
pise:
Ahmed Buric
broj 186, 22.decembar
2000.god.
|
|
Prica o njemu pocinje na Vratniku, sarajevskom
naselju gdje je postojao nizerazredni
nogometni klub u kojem je igrao centarfora.
Gitara je, malo kasnije naslijedila loptu
i brzo se proculo "da ima jedan sto
pjeva ruske i ciganske da sve rusi"
Sve ostalo je legenda. Legenda je ovih
dana posjetila rodni grad i promovirala
novi album.
- DANI: Je li istinita prica da je veliki
glumac Jack Nicholson, kad je cuo jednu
Vasu pjesmu...
DZINOVIC: Slomio jedan
mermerni sto. Jeste, ali to je bilo dosta
davno, prije petnaestak godina. Mene nije
bilo tu, ali ispricali su mi da je u Cannesu
na nekom partyju cuo pjesmu Sarr E Roma,
skocio i polupao sve na stolu. I stol.
- DANI: Ima još jedna: rucali ste u
otmjenom restoranu u Parizu gdje su
nastupali Gipsy Kingsi, Jose Feliciano
i mnoge druge zvijezde. Sef orkestra
u kojem su svirali uglavnom Romi s juga
Francuske Vam je prisao i trazio da
mu odsvirate Vasu verziju pjesme My
Way. Prica se da je covjek, stari muzicar,
jednostavno, oplakao svoju narudzbu.
DZINOVIC: To je bilo u
jednom glasovitom kabareu ciganske i ruske
muzike koji se zove "Rasputin". To je
najpoznatiji klub za tu vrstu muzike i
u Parizu egzistira jako dugo. Jeste, desilo
se tako nesto.
- DANI: Danas ste jedan od najglasovitijih
muzicara s Balkana. Kako je biti zvijezda?
DZINOVIC: Meni je to prijatno,
ali ja sam tu stidljiv. Ja sve kontam
da je sramota biti zvijezda. To je zato
sto sam odavde. Zasto je sramota biti
zvijezda ako si iz Sarajeva? Ovdje niko
ne jebe zvijezdu, kak'a zvijezda i to.
Mi smo svi isti, i kad se sjedne za sto,
tu nema zvijezde. Kad se igra lopte, nema
zvijezde, svako bi od nas uletio "na lopti",
razumijes, Eltonu Johnu, Georgeu Michaelu
i Michaelu Jacksonu, klizeci sa dvije
noge, da ga slomije. U takvim odnosima,
u raji, niko nikoga ne zarezuje. Mnoge
Sarajlije znaju, i to ce ispricati u intimnoj
prici, da sam se ja dzabe napjev'o kao
niko drugi. Ja sam rev'o po Sarajevu,
ne znam gdje nisam, i po Jahorini, a sve
za raju dzaba. To mi nikad nije predstavljalo
neki veliki napor, tako je, jednostavno,
bilo. Ne mozes u Sarajevu biti zvijezda
i ja se nisam tako ni ponasao, za razliku
od nekih drugih. Kad dodjes u Beograd
i sretnes tamo nekog zmigavca koji je
snimio jednu plocu pa ti on kaze "ja sam,
bre, zvezda", tebi bude zlo: kak'a b'a
ti zvijezda, ti si kokosar. Govorim ovo
i imam na umu duzno postovanje za ljude
koji odlicno pjevaju i jesu zvijezde,
bili oni iz Beograda, Zagreba, Splita...
Ovdje kod nas nisi smio reci da si zvijezda,
a ne smijes ni dan danas. Odmah ti kazu
da si mis. Nosim to u sebi, i ni tamo
gdje zivim, u Parizu, ne ponasam se drugacije,
mada bi imao razloga. Kad ti 40.000 ljudi
dode na koncert, valjda treba da izades
kao paun. Kako Bono Vox s helikopterom
napusti stadion, tako bi valjda treb'o
i Haris Dzinovic. Jok, ja vindjaku u ruku,
ruke u dzepove i s rajom u kafanu. I znas,
ja ne znam je l' to dobro ili lose. Tamo
gdje zivim trebao bi' biti drukciji, jer
ako si zvijezda, onda si zvijezda, jebe
ti se. A medju rajom, kontam da cu ako
se ponasam onako k'o sto mi pripada nekog
uvrijediti. Nas sredina odgaja, a ne samo
kuca i mati.
- DANI: Dugo niste izdali album. Zasto?
DZINOVIC: Pored ovog koji
je izasao, bio je u planu i jedan na engleskom.
On jeste gotov, ali jos treba vremena.
Treba doraditi i modifikovati neke stvari,
ipak je to materijal od prije pet godina,
a standardi i zahtjevi trzista vrtoglavo
rastu. S druge strane, nisam imao ni pravog
izdavaca, sta ce mi album na engleskom
da kupi prasinu po nekim policama? Danas
je u svijetu velika ponuda fantasticne
muzike i mislim da nema smisla izdavati
nista dok se ne napravi jedan ozbiljan
budzet koji bi profesionalan i znalacki
rad mogao ispratiti do kraja. Da sve bude
kako treba.
- DANI: Muzika koju Vi svirate trazi
inspiraciju u narodnoj...
DZINOVIC: Nije to narodna
muzika. Cesto mi se dogada da bivam svrstavan
medu narodnjake. Poznajem jako dobro narodnu
muziku i veliki sam ljubitelj sevdaha
i volim ga pjevati, ali moja muzika je
neka druga i ona se ne bi mogla negdje
svrstati. To je, jednostavno, vrsta muzike
koju sam, da ne budem pretenciozan i neskroman,
sam smislio. Ona posjeduje latinoamericke
elemente, u njoj ima nesto i spanskih
i talijanskih i ciganskih i grckih motiva,
a na kraju balade tu je i sevdah i tu
kuca ovo bosansko srce. Tu je baza. Tu
ima raznih muzika i detalja, a ja kad
komponujem ne uzimam segmentalno. Ne mogu
ja sebi narediti: e sad cu uzeti ovaj
dio, a sad onaj. Kad komponujem, kroz
glavu mi idu razne stvari i ne znam odakle
dolaze. Slusam puno muzike, ali ne znam
odakle dolazi to da kombinujem melodije
iz Juzne Amerike, Grcke, Francuske sa
temama moldavskih cigana. Ja neku stvar
cujem i onda je slazem.
- DANI: Mozda je to balkanski, barbarogenijalni
talent koji kombinuje naizgled nespojivo?
DZINOVIC: Goran Bregovic
ima izuzetno jaku medjunarodnu reputaciju
i za nas je sreca sto je tako. On je trasirao
put ovom dijelu Balkana, jer mislim da
ni Rumuni ni Madjari prostor bivse Jugoslavije
nije bas ni poznato, a bogami ni priznato
od strane svijeta. U muzickim krugovima
se stice neka vrsta priznanja. Postoji
strasan otpor Evrope i svijeta prema nasem
jeziku. Nije da ga mrze, nego ga jednostavno
ne mogu "sazvakati". Cijeli nekadasnji
Istocni blok nema ulaz na svjetsko trziste.
To ne znaci da ljudi sa ovih prostora
nisu izuzetno talentovani. Ja odgovorno
tvrdim da jesu. Zapadni muzicari su, kako
bih rekao, samo na izvoru dogadjaja. Bolji
im je marketing. Englezi su, zaista, neprikosnoveni
u jednoj vrsti muzike i ne kaze se dzaba
da je to kolijevka svjetske muzike, svi
znamo sta je iz Engleske poteklo. Oni
kreiraju jednu vrstu muzike, a ja ne vjerujem
da nema mjesta i za druge muzike na svijetu.
Medutim, oni su svojom marketinskom sapom,
emisijama, svojim nacinom poslovanja,
sve poklopili, tako da je jako tesko uci
u taj zacarani krug ako nisi s njihovog
govornog podrucja. Stidljivo se probijaju
turska i grcka muzika, malo nasa, malo
i rumunska, ali to sve nije nista u odnosu
na Spice Girls koje naprave svjetsku karijeru.
One ne znaju pjevati, nemaju pojma i one
to same znaju. Jucer u avionu citam u
nekim novinama da one tako ruzno i lose
pjevaju i izgledaju na sceni da im je
bilo potrebno tri godine rada s korepetitorima
da bi to na nesto licilo. I onda one naprave
svjetsku karijeru i okrenu toliko love
da mi to ne mozemo zamisliti. Tog marketinskog
pristupa fali ovome podneblju i vjerovatno
se odavde zato ne moze krenuti punom snagom
u osvajanje svjetskog trzista.
- DANI: Zadnjih desetak godina ste proveli
na "tockovima"? Kako iz te perspektive
gledate na ono sto se ovdje desavalo,
tim vise sto ste cesto bili na meti
svojih sugradjana zbog ratnog izbivanja
iz Sarajeva i nastupanja u Srbiji?
DZINOVIC: Jeste, ja zivim
rokerskim, boemskim zivotom. Volim tako
zivjeti. A za zadnjih deset godina se
osjecam k'o da mi ih je neko izdzepario,
izbunario. Eto, deset godina mi je neko
mazn'o iz dzepa. Ponekad mi je zao sto
nisam bio tu u ratu, ali na takva pitanja
novinara kazem da se bojim granate. Mene
je strah tenka i ne vidim tu nista neprirodno.
Skoci i opali mi samar ako si mangup,
ali ja se bojim granate i sta je tu cudno?
E sad, i pored straha sam mozda mogao
ostati. Ja sam otisao prije rata na Tajland
na odmor pa se nisam mogao vratiti, ali
da se ne lazemo: da sam se htio vratiti,
vratio bih se. Bilo je nacina. Ali, ja
se uzasavam kafanske tuce, a kamoli tog
zadnjeg zla koji moze pogoditi svijet,
a to je rat. Godine su mi ukradene jer
sam tamo zivio i slusao sve te strahote
i patnje koje su se desavale mom narodu.
Sve to se desavalo mojim prijateljima,
mojim poznanicima, mom gradu i to je zaista
ruzno i strasno za prezivljavanje. To
je tesko bilo podnositi, u sto majcinih,
i onda ti jos neko stalno veze neke parole.
Pun mi je vise kufer toga: "pjevao si
u Beogradu za onu stranu". To nije tacno
i dosta mi je vise pravdanja. Ja cu pjevati
tamo gdje ja hocu, a ako me ne volis,
nemoj kupiti kasetu. Ako me ne cijenis
kao covjeka, nemoj me pozdraviti i ne
moramo se nikad ni vidjeti. Kad me pitaju
"sto nisi dosao u Sarajevo kad je bilo
najteze?", ja kazem: Molim te, burazeru,
zagradi sve sto si oslobodio i kad vidis
mene pusti struju u bodljikavoj zici da
ti ja slucajno ne bi' dohvatio posjed.
- DANI: Da li bi Vam bilo draze da ste,
poput nekih kolega, u blizini sadašnjih
vlasti u BiH?
DZINOVIC: Nekom ce biti
mozda drago ovo što kazem, nekom ne, ali
ja sam covjek koji ne moze nosati transparente
okolo i vikati "uraaaa!". Vaspitan sam
tako da se oko stvari vezanih za svoj
zivot nesto pitam. Ne mogu se bas prepustiti
nekome i reci: Eto, ti radi sa mnom sta
god hoces. Da sam neki sonjo, mozda bi'
na to i pristao, ali moram se i ja nesto
pitati. Ova se vlast kutarisala velikog
broja finih glava, bosanskih pametnih
ljudi, koji ne mogu da se bore za tu zemlju
tako kao sto ovi zele da se bore. Ne mozes
ti Mesi Selimovicu gurnut' pusku u ruku
i reci - hajde, napadaj! Ima neko ko jednostavno
nije za fronta. Moras ucestvovati u napretku
svoje zemlje, ali to ne znaci da ako se
ne slazem sa tobom, da sam protiv te zemlje.
Mozda ti volis crnu, a ja zutu rasu. I
onda neko sebi uzme za pravo da me okarakterise
da sam protiv svoje zemlje. Dosta mi je
toga. Ovo je moj grad, a sto sam ja otisao
iz tog grada, imam svoje razloge. Moje
je pravo da idem, i ja tebe ne pitam gdje
ces sad poslije ovog razgovora, idi gdje
hoces, i ako ti meni zamjeras sto ja sjedim
u ovoj kafani, to je nebuloza, a ja ne
mogu da zivim sa tim. Sjedim negdje i
gleda me neka comrga, obrijana glava stisnutog
pogleda. Zasto? Sta sam ti uradio? Onda
idem tamo gdje ljudi kazu "dobar dan,
kako ste", i znam da je to sve lazno,
ali narucis pice, platis ga, fala i zivio.
Ako te neko dira, zovnes policajce, dode
tristo policajaca, odbrane te. I sto moram
stalno hodati ko kurjak i skrivat se ko
da maznjavam auta po Sarajevu? Pita me
jedna novinarka: dosli ste u Sarajevo,
a ovo, a ono, jeste vi dosli u Sarajevo
ili je Sarajevo vama doslo? Kak'a su to
pitanja? Ovaj grad je gradio moj dedo,
moj babo, prababo, pradedo, cukundedo,
k'o tvoj ili njen dedo, k'o svaciji dedo,
nije se mogla sama cigla na ciglu stavit',
morala je neka ruka postaviti i malter
udariti.
- DANI: Ko je rekao onu famoznu recenicu
koju sad svi koriste i kad treba i kad
ne treba: da Sarajevo ne oprasta uspjeh?
DZINOVIC: Pripisuje se
Bregovicu, ali mislim da je to rekao Kusta
prije 15 godina. Onog momenta kad promolis
glavu iznad linije prosjecnosti, svi nastoje
da te svuku dole, jer je jedina osoba
na svijetu sto ti ne zeli apsolutno nikakvo
zlo rodena majka. Svi ostali gledaju da
te ...
DZINOVIC: To je logican
slijed, k'o fudbaleri kad treniraju pa
igraju utakmicu. I mi snimamo, pa na koncert.
|
