HARIS DZINOVIC SA MAJKOM HATIDZOM

DRUGOVANJA I RADOVANJA

"NADA", Beograd, 198?, Vesna Adamovic

Malo vremena provodi kod kuce, jer su obaveze na estradnoj sceni za grupu "Sar e Roma", a posebno za njihovog vodju Harisa, vec nekoliko godina velike. Kad je u Sarajevu druzi se sa svojim  jaranima, a majci je najveca radost kad se vrati s puta

Retki su oni koji ne vole dobru romsku pesmu, a samim tim i oni koji ne znaju za sarajevsku grupu "Sar e Roma" (u prevodu "Kao Cigani") Medju petoricom izvrsnih muzicara nekako je najuocljiviji momak sa crnim sesirom kojeg nikada ne skida. To je ono sto danas popularno zovu njegov "imidz". Po njemu ga prepoznaju na ulici, u restoranu... i odmah u tom crnom simpaticnom mladicu prepoznaju vodju ove grupe, Harisa Dzinovica, coveka koji kao da i sam u sebi ima romske krvi. A u stvari, Haris je pravi Bosanac, rodjen i odrastao na Bas Carsiji, srcu Sarajeva, kojoj se i danas posle dugih turneja i stalnih putovanja uvek vraca sa radoscu. Kako i ne bi. Samo onaj ko ne zna taj "prokleti" sarajevski mentalitet ne moze da poveruje u to. Malo je onih koji mogu da napuste ovaj grad na Miljacki i otisnu se u neke druge krajeve. Haris je jedan od onih koji ne miruje, koji voli putovanja, neka stalna dogadjanja, ali nakon svega toga i mir doma u kojem ga ceka majka Hatidza, koju svi zovu Hatka, i nemir sarajevskih kafana u kojima se druzi sa svojim jaranima. Sa Harisom se o svemu moze razgovarati, pricljiv je, a iza njegove naizgled grube fizionomije koju potencira senka crnog sesira, krije se covek pun iskrenosti i topline. Ali, muzika je tema o kojoj najradije govori, to je ono sto mu ispunjava zivot i cini ga srecnim i zadovoljnim. To je njegova ljubav iz najranijih decackih dana. Na tu njegovu sklonost dosta je uticala mama Hatka.

Uvijek sam mu obecavala, jos dok je bio u osnovnoj skoli, da ce muzicki poklon zavisiti od uspjeha u skoli, - prica Harisova mama. - Posto je bio dobar djak, kad je imao devet godina, kupila sam mu harmoniku. Poceo je sam da uci da svira i nije trazio pomoc ni od koga. Cak ni od mog rodjenog brata koji je profesor muzike. Nikad mu niko nije odrzao nijedan cas, niti je Haris to ikada trazio. Sam bi ukljucio radio i onda sam nesto tapkao, trazio po dirkama nekakve melodije.

Posto je, kako veli majka Hatka, Haris bio dosta razmazeno dete, jer je ziveo uz babu i dedu koji su ga mazili i, zajedno sa njegovim ocem Muhamedom, inzenjerom, koji je pre desetak godina umro, dopustali mnoge njegove male "mangupluke", ona je zelela da ga sto vise angazuje i "natovari" mu jos neke obaveze, pored skole. Preko jedne svoje prijateljice, uspela je da mu nadje mesto u jednoj od sekcija Radio Sarajeva. Medjutim tome su se njeni svekar i svekrva usprotivili, smatrajuci da ce mu to biti teret i Hatkin pokusaj je propao. Jer, u to vreme, rec svekra i svekrve bile su svetinja, cak i kad je vlastito dete u pitanju

Cuj, nikad nije kasno - dodaje Haris koji pazljivo slusa sve sto njegova majka govori.

Muzika je, medjutim, za Harisa ono sto ga je potpuno preokupiralo, ono cemu se posvetio i o njoj ima vrlo odredjeno misljenje.

Sa muzikom se ne kockam - veli Haris - Suvise je postujem da bih je banalizovao i iskoriscavao na onakav nacin kako to danas mnogi cine. Radi ilustracije, pomenuti cu, da me stvari poput "malog mrava" uopste u zivotu ne zanimaju. Jer, muzika je toliko lijepa, da bih mnogima dekretom zabranio da se bave njome, jer se s njom poigravaju na najperfidniji nacin koji postoji. Meni je, recimo, toliko tesko da prevalim preko usta da sam umjetnik, jer je za mene umjetnik vanredna licnost. Za mene su umjetnici Mikelandjelo, Pikaso, Pako de Lusia, Dzordz Benson, svjetski priznati umjetnici. Ne mogu ja u istu vrecu sa njima. A kod nas je obrnuto. Svako ziv ko propjeva i kaze "dobar dan" u jednoj melodijskoj dionici kaze "ja sam estradni umjetnik". Gledao sam nekoliko puta na televiziji dovedu nekakve za koje se ne zna ni ko su, ni odakle su i pitaju ih sta cu, a oni kazu - estradni umjetnici. E sad, ja treba da sam s njima u istoj vreci. Moram vam reci da ja za sebe ne mislim da sam neki umjetnik, ali u odnosu na mnoge sam tako velki da se oni nikad nece ni pribliziti ovome sto ja sad znam.

No, ma koliko se cinilo da Harisa "od kolevke, pa do danas" nista nije interesovalo sem muzike, ima mnogo detalja koji govore drukcije. Mnogo sto sta je pocinjao i napustao onda kad je dostizao prave uspehe. Recimo: bas kad je sjajno naucio da svira i kad su mu proricali blistav uspeh instrumentaliste, otisao je u fudbalere. I taman kad je dogurao do zelenog terena jednog prvoligasa i to je napustio posle nekoliko godina. Posle toga je doslo smucanje, pa gimnastika...

Opet se vratio muzici, ali kao pevac sevdalinki koji je, kako su govorili, bio pravi naslednik Zaima Imamovica i Safeta Isovica. Onda je dosla evergrin muzika, koja je potpuno potisnula "narodnjake". Ali, dosao je film "Cigani lete u nebo" i Harisa je taj zvuk toliko povukao da je nezne zvuke dobrih starih melodija zamenio temperamentnim ciganskim melosom. Zahvaljujuci toj muzici, kako kaze, postao je "neko i nesto" (a mi zlobno dodajemo - estradni umetnik).

Ne treba pomisliti da je Haris poceo stihijski da se bavi ovom muzikom. Na jednom koncertu u sarajevskom Sportskom centru na Ilidzi upoznao je pevacicu Valentinu Visnjevsku koja je, kako kaze Haris, definitivno najbolja pevacica ciganskih pesama, kojoj se neobicno dopalo sto kod nas ima onih koje ovaj melos interesuje. Tu su nastali prvi kontakti i prijateljstvo sa Valentinom i mnogim sovjetskim umetnicima. Tokom svog boravka u Moskvi, upoznao se sa poznatim kompozitorom Borisom Kursicvilijem, koji mu i danas, godisnje, salje po nekoliko klavirskih izvoda sa tekstovima pretezno izvorne romske muzike koju Haris preradjuje.

Posto vec nekoliko godina grupa "Sar e Roma" u kojoj su pored Harisa i braca Pavlovic (Stevo, Ljubo i Branko) i Goran Pecanac, ima mnogo posla, ostaje li za njega imalo slobodnog vremena ili je sve podredjeno poslu i sou biznisu koji zahteva stalna dokazivanja.

Bez sumnje da je na takvu Harisovu radnu energiju uticala njegova majka, koja je i sama celog zivota bila angazovana. Pre godinu dana ona je otisla u penziju nakon 33 godine radnog staza na mestu strucnog saradnika u Izvrsnom vecu BiH

Morala sam da stignem da obavim sve poslove na radnom mjestu, da stignem kuci, da budem i domacica i majka - veli Hatka - Haris mi je znao puno pomoci, ali sam ipak najvise morala sama obaviti. Sve sam to stizala i nije mi bilo tesko. Sada, otkako sam u penziji, imam vise vremena da se posvetim i sebi i njemu. Ali, to nista ne sprijecava da ne zelim da on ima svoju porodicu i da meni upotpune ove dane zivota koji mi jos ostaju.

Iako imaju odvojene stanove, nekako je Haris najvise kod majke i ona je tada najsrecnija.

Velika Hatkina zelja je da joj se sin ozeni, da ima dvoje, troje dece (na ovu majcinu zelju Haris kroz smeh dodaje da bi mozda trebalo da to bude fudbalski tim), kako bi baka uzivala u njima.

Kad smo vodili ovaj razgovor, u prijatnom domu Dzinovica, Haris se spremao na put u Ameriku da ugovori gosptovanja za svoju grupu. Nije nam poznato sta je tamo uradio, ali ne sumnjamo da ce sa sedmog kontinenta doneti povoljne vesti. Zasto i ne bi, jer ova muzika koju oni sviraju svakome prijanja za srce.

Custom Search