|
IZBOR IZ NAJNOVIJEG BROJA
CASOPISA "BLIC" POTRAZITE NA
www.blic.co.yu
OSTAO
SAM I DALJE ONAKO LUD
BLIC, BEOGRAD, 1998.,
DUSAN ZUZA
Haris Dzinovic iz Pariza govori za "Blic"
o godinama u kojima je menjao gradove
i drzave, pevao i ceznuo za prijateljima
Gnusam se kafanske tuce, a kamoli zveckanja
oruzja. Dzek Nikolson "otkinuo"
na sevdalinku i razbio sto. Priprema novu
plocu na "nasem" jeziku. Mozda
ce u narednih mesec - dva da dodje u Beograd.
 Haris
Dzinovic, pevacka legenda bivse Jugoslavije,
danas zivi u Parizu. Od kada je aprila
1992. godine napustio Jugoslaviju, ziveo
je u Becu, Kanu, Sen Tropeu, da bi se
1996. godine preselio u francusku prestonicu.
Muzikom i koncertima uglavnom se bavio
koliko su mu to prilike dopustale, jer
je to bilo "vrijeme rata i velikih
podjela medju ljudima". Pre dve godine
u Spaniji je snimio materijal na engleskom
koji ce se uskoro pojaviti na evropskom
trzistu, a priprema i novu plocu na "ovom
nasem jeziku". U izgledu su i turneje
sa velikim svetskim imenima, mada on o
tome ne bi za sada da govori "da
ne bi bilo tresla se gora rodio se mis",
iako je veliki optimista po tom pitanju.
Tokom aprila '92 boravio
sam u Beogradu i to isprekidano, jer sam
vikendom isao na vec ugovorene nastupe
u inostranstvu - prica Haris o vremenu
kada je, po pisanju stampe, nakon incidenta
u Subotici napustio prostore SFRJ.
Sto se tice incidenta,
on se nije ni dogodio, a kamoli ne u Subotici,
gde sam bio samo jednom i sa grupom Sar
e Roma imao sjajan koncert. Medjutim,
talas izrazenog nacionalizma koji je u
to doba eskalirao na svim prostorima bivse
Jugoslavije, dozvolio je svakom supku
da ti kaze nesto ruzno ili da te pokusa
isprovocirati. I to me je otjeralo sa
tih prostora na neko mirnije mjesto. Ja
sam po vokaciji pacifista, gnusam se svakog
nasilja, cak i kafanske tuce, a kamoli
zveckanja oruzja.
- Na Azurnoj obali ste se druzili sa
nekim od zvezda svetskog dzet seta.
Prica se da je Dzek Nikolson razbio
mermerni sto kada je pao u sevdah slusajuci
jednu vasu pesmu?
On se jednom prilikom
nasao u stanu kod jednog mog prijatelja,
na zalost pokojnog, Perice Zivanovica,
cuvenog slikara iz Sibenika, koji je godinama
zivio tamo. To je davno bilo, prije jedno
deset, dvanaest godina i oni su slusali
jednu kasetu sa mojim ciganskim pjesmama.
I onda je valjda votka ucinila svoje i
Dzek Nikolson je razbio mermerni sto.
Ja nisam bio tamo, kako su neki pricali,
ali sam poslije, pri upoznavanju sa Dzekom
Nikolsonom predstavljen kao pjevac zbog
cije je pjesme razbio sto.
- Koliko ste se promenili za ovih sest
godina i koliko zivot na zapadu menja
nekoga ko je potekao sa ovih prostora?
Mnogo sam ozbiljniji prema
poslovnim obavezama, odlucniji i smjeliji.
Ostao sam dovoljno tkacen i lud i nisam
izgubio onaj duh koji je, u stvari, veliko
bogatstvo, mada sam imao velikih emotivnih
kriza tokom svih ovih godina. Imao sam
dosta kontakata sa ljudima sa ovih nasih
prostora i, na svu srecu, ni oni se nisu
mnogo promijenili. Zivot na zapadu ima
svoje nepisane zakone u koje se moras
uklopiti ili te nema.
- Kako ocenjujete muzicku scenu na prostorima
bivse Jugoslavije?
Muzicka scena po meni
je vrlo stura, skrta. Bez mjesanja razlicitih
kultura, podneblja, obicaja, sve se svodi
na lokalitet, sto je za umjetnost pogubno.
Nema prosperiteta, pomaka naprijed. Neka
mala iskrica zasvijetli, ali to nije ono
sto moze da pogura naprijed.
- Kakvi su vasi trenutni odnosi sa Zdravkom
Colicem i kako komentarisete njegov
novi album?
Cola je moj stari drug
i bas neki dan mi se javio telefonom.
Malo je tu bilo nekog nesporazuma, ali
kada smo se nedavno culi, sve je bilo
zaboravljeno za sekund. Vidim sada po
novinama pise kao da smo se nas dvojica
pomirili, a u stvari, nikada se nismo
ni svadjali. Nisam ja njega zvao iz nekih
posebnih razloga, vec zato sto sam usamljen
u tudjem svijetu i sto mi fale neki dragi
ljudi sa kojima mogu samo telefonom da
se cujem. Zna Cola da ja nisam zlopamtilo
i nakon razgovora sve je bilo po starom.
Album sam samo jednom cuo i treba mi vremena
za bilo kakvu procijenu. Medjutim, na
prvo slusanje cini mi se da ja vise cujem
Gorana Bregovica nego Colu. Koliko sam
mogao cuti, uradjen je vrlo moderno i
sa jasnom namjerom etno stila. Medjutim,
sto je najvaznije Cola pjeva kao nikad
do sad, tako da je to pecat njegove karijere.
Izjasnjavao sam se kao
Jugosloven i bio veoma ponosan na to.
Jugoslavija se raspala na male drzavice
i mnogi se danas izjasnjavaju onako kako
im to diktira lokalitet, odnosno mjesto
rodjenja i zivljenja. Logicno je da Beogradjanin
pripada Beogradu, Zagrepcanin Zagrebu,
Sarajlija Sarajevu i tako dalje. Rodjen
sam u Sarajevu i valjda je sve jasno,
a konacno, zar je vazno ciji ko pasos
nosi i kome pripada. Pripadam ovoj planeti
i sa nje nigdje ne mogu otici.
- Prica se da ste imali problema po
povratku u Sarajevo?
U Sarajevo sam se vratio
tacno nakon pet godina. Tog incidenta,
pomeni, nije ni bilo, mada su novine to
podigle na vrlo bombastican nivo. Covjek
koji je u toj kafani izvadio pistolj u
cetiri sata ujutru u posve pijanom stanju,
sutradan je bio vrlo ocajan. Trazio je
po gradu ljude koje je poznavao, a koji
su bili prisutni tu noc, pa i mene licno
da se izvine. Tako da to nije bilo nista
strasno, desavalo se i u mirnijim vremenima,
pa to i nije bilo cudo. Sreca je pa niko
nije povredjen, pa mu ja licno mnogo i
ne zamjeram.
- Da li je moguce da se uskoro pojavite
u Beogradu?
Moguce je, ne znam kad.
Cak se to moze desiti i u narednih mjesec-dva.
Pozivi za dolazak pljuste sa svih strana,
narocito od mojih starih prijatelja, koji
se na svu srecu nisu nimalo promijenili,
sto mene narocito raduje. Covjek ostaje
covjek, a necovjek covjekom nikad postat
nece. U svakom slucaju, vjerovatno se
vidimo po zavrsetku nove ploce.
- I za kraj poruka za citaoce "Blica"?
Ljubav, tolerancija i
buducnost, po meni je to formula zadovoljstva.
Proslost ne. Ne treba je zaboraviti, nikako,
ali je treba ostaviti tamo gdje jeste,
svakako. Puno pozdrava i do skorog vidjenja.
|
