Negdje na polovini dvadesetog vijeka, pocetkom jeseni, 26 septembra, rodjen je Haris Dzinovic, koji je definitivno u svojoj profesiji obiljezio posljednju deceniju ovog, a sigurni smo da ce po njemu biti upamcena i prva decenija sljedeceg vijeka. I ne samo to. Njegova muzika ce se pamtiti i poslije njega, kao nesto sto sa godinama samo dobija na svojoj vrijednosti. S obzirom da u ovoj biografiji ne pominjem godinu rodjenja kao nesto sto po svojoj prirodi pripada zivotopisu jedne licnosti, ne bih zeljela da se ovo protumaci kao da se kriju godine, ali kao sto je davno kazao jedan pjesnik... "...tvoje su godine, godine ljubavi... one su mlade i one su vjecne..." tako i Haris svojom pojavom za nas uvek budi sjecanje na mladost... a njegove pjesme davno su pronasle svoje mjesto medju melodijama koje ce se vjecno pamtiti i pjevati. Zato su njegove godine uvijek mlade i zato su i vjecne... a godine ljubavi izviru iz svakog njegovog stiha, iz svakog daha i napora da nam docara svu velicinu i ljepotu tog osjecanja koje svakoga od nasa dok ga slusamo obuhvati i ne pusta... i traje...

Hari, koji je sada u najboljim godinama, na vrhuncu svoje stvaralacke moci, rodjen je na Bas Carsiji, u srcu Sarajeva, u intelektualnoj radnickoj porodici od oca Muhameda, inzinjera i majke Hatidze, ekonomiste. Kao dijete, dosta vremena je provodio uz svoju nanu i djeda koji su ga prilicno razmazili, kao sto se obicno radi sa unucima, a pogotovo kad je neko rodjen u vazdusastom i neuhvatljivom znaku Vage, a jos pri tome jedinac u porodici, pa tada na scenu stupa majka Hatka koja sinu kupuje harmoniku u devetoj godini posto je vec tada pokazivao svoju muzikalnost, i to kao nagradu za uspjeh u skoli a i da bi ga motivisala da bolje uci. Mali Hari, ne prihvata niciju pomoc, cak ni od najblize familije u kojoj je bilo izmedju ostalih i profesora muzike, vec onako, sam uz melodije sa radija tipka po harmonici i skida prve akorde. Kako rano, kao mladic ostaje bez oca, podize ga majka, koja ga, da bi mu skrenula misli od ulice, lutanja i loseg drustva, nNo, kako harmonika i nije bila bas privlacan instrument sezdesetih godina, on je resio da predje na klavir. Jedini tada dostupan je bio u gimnazijskoj dvorani, i on umjesto da uci prijedmete koji ga ne zanimaju, pocinje da prebira po dirkama. Uporedo sa klavirom, krece sa ucenjem gitare i tako malo, po malo - postaje pravi roker i osniva prvi rok bend, koji se vrlo brzo raspao. eprekidno ohrabruje na putu muzickog obrazovanja.

Uporedo sa muzikom, razvijao je ljubav i prema sportu. Pocinje da se bavi fudbalom i to profesionalno u sarajevskom Zeljeznicaru. U jednom trenutku Haris svojim talentom i strpljivoscu stize i do prvog tima. I u tom poslu ce biti dobar, kao uostalom u svemu sto je radio, ali ne i dovoljno da bi istisnuo nekoga iz tada cuvene generacije Ribarevih beba, koja je osvojila cak i sampionsku titulu tih sedamdesetih godina. Ali, zbog raznoraznih okolnosti, a najmanje njegovom krivicom, ostajao je po strani. Kako nikada nije mogao da trpi nepravdu, rekao je zbogom fudbalu. Ipak, kako i sam kaze, moze da mu bude zahvalan, jer mu je od njega ostalo zdravo tijelo, tako da i danas moze da zaroni na dubinu od dvadeset i pet metara i izdrzi tri sata na bini. Poznata je i njegova ljubav prema skijanju, tenisu, atletici, podvodnom ribolovu.... Sport je volio, ali pravila sportskog zivota - nikako. Haris je zelio je da zivi zivot punim plucima, jer je osjecao da u srcu nosi vatru koju nije htio da gusi strogim i isposnickim nacinom sportskog zivota. Muzika ga je privlacila jos od malih nogu, a ona je nekako najbolje isla uz raspolozenu raju do kasno u noc... gitare, vino, mjesecinu, setnje po obali... I eto, tako, posto za Harija nije bilo mjesta u prvom timu, a on na drugi nikada ne pristaje, vratio se svojoj prvoj ljubavi - muzici.Ali i tada opet upada u najjacu generaciju sarajevske muzicke skole - Zdravko Colic, Indeksi, Kemal Monteno, Pro Arte, Bijelo Dugme... S obzirom na nesumnjiv talenat i preokupiranost muzikom, Haris je svestran umjetnik, pjevac, instrumentalista, kompozitor. Neke od njegovih kompozicija postale su hitovi u izvodjenju drugih pjevaca. Jedna od najpoznatijih kompozicija koju je radio za druge sigurno je pjesma Ti meni lazes sve koja je donijela veliku popularnost Dusku Kulisu sedamdesetih godina.

Opet je Haris imao strpljenja, kao da je osjecao da ce doci njegovih pet minuta.Prvo pocinje kao pjevac sevdalinki koji je, kako su govorili, bio pravi naslijednik Zaima Imamovica i Safeta Isovica. Onda je dosla evergrin muzika, koja je potpuno potisnula narodnjake. Svirao je na svojoj gitari, vise onako za raju na Jahorini, nego za sebe i svoju karijeru. I tako je pocela prica od usta do usta, ona najbolja reklama: E, da si slusao Harija, vidio bi kakva je to muzika.Snima nekoliko tada aktuelnih singlica koje su imale malih tiraza i prilicno dugo luta u raznim muzickim zanrovima pokusavajuci da pronadje sebe u nekom od njih. Onda se kao jedna dobrodosla pauza desava u njegovom zivotu odsluzenje vojnog rokaI tada, pojavio se film Cigani lete u nebo i Harisa je taj zvuk toliko povukao da je njezne zvuke dobrih starih melodija zamijenio temperamentnim ciganskim melosom.Tada je cvrsto rijesio da postane Ciganin. Kako sam kaze, nikad do tada na filmskom platnu nije vidio tako nesto uznemirujuce i eruptivno a zahvaljujuci upravo ciganskoj muzici koju je mozda, nosio i negdje u sebi, duboko u svoj dusi, a film ga je samo podstakao da o njoj ozbiljnije razmislja. Ona je dosla i kao poslijedica njegovog nezadovoljstva u narodnoj muzici... U vreme kada su svi trazili sansu u narodnoj, Haris se okrenuo ciganskoj muzici, koju je prilagodio temperamentu i osjecanjima ovog podneblja i jednostavnoscu aranzmana i zvodjenja, koji su opet uz pomoc njegovog carobnog glasa zvucali raskosno i tako je priblizio narodu.Zbog vjere svojih prijatelja i podrske koju je dobijao na svakom koraku gdje god bi zapjevao Haris je imao snage da pocetkom osamdesetih oformi grupu Sar e Roma sa cuvenom bracom Pavlovic. Iako jedino Dzinovic nije bio Ciganin, djelovao je najautenticnije. Sa imidzom laznog Ciganina, u duhu svog imena (Haris na turskom znaci - lav), crnim brkovima i crnim sesirom na glavi, dopadao se narocito zenama. Prvi album, kao grupa, objavljuju 1982. godine u izdanju sarajevskog Diskotona i sa njega publiku na prvo slusanje osvaja pjesma Pilem, pilem. Zatim je 1983. godine uslijedio drugi album ciganske muzike u izdanju zagrebackog Jugotona sa dosta hitova. Ostali su trajno upamceni Kiko,Kiko,Bida mange romale i Ciganin sam ja. 1985. se pojavljuje ponovo u izdanju sarajevske diskografske kuce njihov treci (i za sada poslijednji album) sa hitovima O djila, Solnuska, Dve gitare,Rangac...

Haris Dzinovic je postigao nesumnjiv uspjeh pjevajuci i svirajuci cigansku muziku. Njegova grupa Sar e Roma dospjela je u sam vrh popularnosti i imala veliku medijsku paznju. Slijede gostovanja i turneje po zemlji i inostranstvu... ucestvuju na brojnim romskim hepeninzima. Redaju se... Rusija, Amerika, Kanada, Zapadna Evropa.... Od gostovanja u nasoj zemlji ostao je upamcen onaj u beogradskoj hali Pionir 1986. godine. Krajem osamdesetih godina to su bile tradicionalne romske priredbe sa ucesnicima iz cijelog svijeta.Tada je Haris sa svojom grupom osvojio specijalnu nagradu zirija za najbolji utisak i scenski nastup pokupivsi gotovo sve glasove. Na jednom koncertu u sarajevskom Sportskom centru na Ilidzi Haris upoznaje pjevacicu Valentinu Visnjevsku koja je, kako sam kaze, najbolja pjevacica ciganskih pjesama. Tu nastaju prvi kontakti i prijateljstvo sa Valentinom i mnogim sovjetskim umjetnicima. Tokom svog boravka u Moskvi, Haris se upoznaje sa poznatim kompozitorom Borisom Kursicvilijem, koji mu je svake godine slao po nekoliko klavirskih izvoda sa tekstovima pretezno izvorne romske muzike koju je on obradjivao.

Sredinom osamdesetih godina Haris boravi na manifestaciji Midem u Kanu pokusavajuci da napravi karijeru u inostranstvu sa svojom ciganskom muzikom, gdje upoznaje naseg slikara Pericu Zupanovica. Preko njega dolazi u kontakt sa zvijezdama dzet-seta Dejvidom Bouvijem, Eltonom Dzonom... koji se odusevljavaju njegovim talentom i interpretacijom. Trake sa njegovom muzikom presnimavale su se i isle od ruke do ruke, dosle i do Mika Dzegera, Dzeka Nikolsona, Stinga, Dzon Bon Dzovija koji su ludovali uz te zvuke. Hari je bio nadomak svijetskog uspeha, ali za prodor na to trziste trebalo je dosta para, a od ciganske muzike se nije moglo ziveti.I bas tada kada je zahvaljujuci Harisu i njegovoj grupi Sar e Roma, ciganska muzika osvojila mase i usla u narod, on se ipak odlucio za solisticku karijeru i snimio jedan od najboljih albuma svih vremena. Rijesivsi da se posveti komercijalnijim pjesmama, on i dalje ne odstupa od svog pravila da pjesme moraju biti kvalitetne i jednostavne, ali ih je on svojom interpretacijom doveo do savrsenstva i napravio desetine hitova koji traju vec cijelu deceniju.

Tako se 1989. godine pojavljuje njegov prvi solisticki album sa pjesmama Ostaricu, necu znati, I tebe sam sit kafano,Rano je za tugu,Sjecas li se one noci,Odlazis od mene,Hladno je, ugrij me... Haris vrlo brzo, poslije pocetnog nepovjerenja postize nezapamcen uspjeh. Krece prvo kao specijalni gost na turneji Halida Muslimovica, u organizaciji Mise Dobrica, da bi ubrzo po novinama osvanuli naslovi kao sto je:Koncert na koncertu Poslije te turneje Haris je zaista postao daleko veca zvijezda i od samog Muslimovica. Slijede pozivi na sve strane za gostovanja i po zemlji i po inostranstvu.Njegovih pet minuta napokon dolazi. Visegodisnji i moze se slobodno reci visedecenijski rad i trud napokon su se isplatili, njegova mogucnost pjevanja na vise jezika, sviranje pet instrumenata, nesumnjiv talenat i gomila hitova vec poslije prvog solistickog albuma otvaraju mu sirom sva vrata i sva srca otvorena za pravu emociju. Ali stizu i priznanja, nagrade na Mesamu, Oskar popularnosti... Citaoci brojnih casopisa i radio i TV stanica ga biraju za pjevaca godine, njegove pjesme su hitovi godine, njegovo ime se prepoznaje, o njemu se prica na svakom koraku...Ohrabren uspjehom svog prvog albuma, vrlo brzo krece da radi materijal za drugi. I tu ponistava teoriju da sto je brzo mora biti i kuso i pojavljuje se nova ploca sa jos vecim hitovima Poznaces me, Nek mi bude zadnja casa, Dajte vina, hocu lom, Pusti me,Nevoljo moja,O kako boli me, Odlazi nestaje... Haris pocinje intenzivno da snima spotove, radi sou program za sarajevsku televiziju... dobija brojna priznanja... prica se ponavlja... Pjevac godine, hitovi godine, oskari, nagrade, priznanja... Haris mora da prizna da je doslo vrijeme za njegov prvi solisticki koncert. Sve je moralo dobro da se pripremi. Poznavajuci njega i njegov perfekcionizam, ne cudi podatak da je u projektu ucestvovalo cak 120 ljudi. I tako 13.juna.1991. godine velika dvorana Centra Sava postaje pretijesna da primi sve one koji zele da udju. Stoji se na svakom slobodnom mjestu, u svakom cosku, sjedi se na stepenicama u prolazu, dodaju se pomocni redovi, pomocna sjedista, u sali kljuca. Ponavlja se atmosfera sa koncerta Dzipsi Kingsa koji su gostovali nekoliko mjeseci prije. Sala je na nogama, ozvucenje donijeto iz Minhena besprijekorno, na sceni Haris i deset gitara, kao gosti pojavljuju se njegovi prijatelji Zdravko Colic i Goran Bregovic..Tu su sa njima i Laza Ristovski, orkestar Modra rijeka, ansambl Sajavel i grupa Sar e Roma. I poslije deset godina, ko je prezivio, jos prepricava njihov zajednicki nastup na sceni.

S obzirom na tadasnja ratna zbivanja na prostorima bivse Jugoslavije i na talase nacionalizma koji su bili sve izrazeniji, Haris koji je tada uglavnom boravio u Beogradu, putujuci iz njega po inostranstvu, maja 1992, biva prinudjen da napusti zemlju. U Bosni je ludilo vec krenulo, Hrvatska je odavno zahvacena ratnim pozarima, on odstupnicu nema i tako svoje izbeglistvo zapocinje u Becu. U Austriji i Njemackoj organizuje i ucestvuje na prvim humanitarnim koncertima za BiH. I kako kaze, uvijek bez posrijednika salje novac onima kojima je najpotrebniji.Ali, sto se tice nastavka i napredovanja njegove karijere Haris je morao cak i poslije tri miliona prodatih ploca u bivsoj Jugoslaviji, poslije nevidjene popularnosti u svojoj zemlji, da tamo negdje startuje kao stranac, da krene iz pocetka da se bori za svoje pozicije i da dokazuje svoj talenat. Ali, ovoga puta tudjim ljudima, zatvorenim i nepovjerljivim, u jednoj novoj sredini gdje se sve mjeri samo novcem, gdje nema toliko duse, gdje se bas na tudjem jeziku ne mogu docarati sve emocije, potrebe i unutarnja prezivljavanja.

Harisu se tada ipak, pojavljuje zracak svijetlosti na kraju tunela. Dolazi se do ideje, na prijedlog gospodje Izabel Fore, supruge poznatog francuskog kompozitora Kloda Fransoa, autora nezaboravnog hita "My Way" koji je proslavio svojom izvedbom Frenk Sinatra, da s obzirom da je do tada bilo napravljeno 999 verzija te pjesme i da je gospodja Fore htjela napraviti jubilarnu 1000 verziju na ciganskom jeziku i da je htjela nekog pjevaca sa naseg podneblja, da je cula za Harisa Dzinovica i da se tako desilo da je bas on snimio tu jubilarnu verziju koja se na romskom zove Kantar cigan. Tada definitivno donosi odluku da napusti Austriju i da predje u Francusku. Za pocetak, Haris se rijesava da ode u Kan u posjetu svom starom prijatelju Perici Zupanovicu, ali tu saznaje da je on nedavno umro posle duze bolesti, ali mu njegov prijatelj nudi da koristi njegov apartman. Tako Haris dolazi na obale francuske rivijere, Kan, Sen Trope... Slijede opet druzenja sa evropskim dzet-setom... Dolazi do njegovog poznanstva sa Dzordz Majklom, Dzipsi Kingsima... Haris ih sve naravno svaki put ostavi bez teksta kad uzme gitaru i zapjeva.Uporedo sa tim, tih godina gostuje na 77 dobrotvornih koncerata sa kojih se prihod salje za nastradale u njegovoj Bosni. Boravi izvjesno vrijeme i u Spaniji gdje u studiju Kornelija Kovaca zapocinje rad na svom materijalu snimivsi pjesme na engleskom, romskom i spanskom jeziku koji planira da plasira na evropskom i svetskom trzistu. Uporedo radi i obrade nekih svojih starih pjesama. Tada nastaje i pjesma Jesu l' dunje procvale...

S obzirom na popularnost koju je Haris imao na jugoslovenskim prostorima, svaka njegova pjesma koje bi se neko docepao - bila bi potencijalni hit. Tako i dolazi do toga da Haris njemackoj firmi Embex daje kompozicije Jesu l' dunje procvale i Tugo moja kako bi izasao CD pilot. Medjutim, oni na isti CD stavljaju i Harisove stare pjesme, kao i jos nekoliko ciganskih obrada, tako da se na trzistu 1996. godine pojavljuje materijal koji se predstavlja i prodaje kao novi album Harisa Dzinovica. I sve je to narod gutao, jer je bio zeljan njegove muzike i emocija koje je ona stvarala.Tek po dolasku u Pariz, Haris je mogao da dise punim plucima jer su ga Francuzi prihvatili rasirenih ruku i angazovali da snima za diskografsku kucu Poligram. S obzirom na vec snimljenu i objavljenu verziju pjesme My Way potpisao je jednogodisnji ugovor i dobio na koriscenje vilu u Sen Tropeu. U jednom trenutku nasmijesila mu se i svijetska karijera. Hari je poceo intenzivnije da radi na svom materijalu koji je zapoceo na engleskom jeziku spremajuci ga za evropsko trziste. Nedostajao je samo dobar marketing i naravno finansijska potpora.Nekako u istom periodu Haris sa svojim prijateljem otvara restoran Harris u ul. Zan Zak Ruso 54, u Prvom arondismanu, samom centru Pariza, koji vrlo brzo dospijeva na dobar glas i koji je bio dobro posjecen i od strane Francuza a naravno postaje i stijeciste estradnih umjetnika iz cijele bivse Jugoslavije koji bi se nasli na proputovanju kroz taj grad svjetlosti.

U restoranu je bilo i francuskih specijaliteta ali na meniju bi se povremeno nasli i gurmanlucisa naseg podneblja, uvijek je bilo fine muzike, a nisu bili rijetki trenuci kada bi Haris i sam zapjevao, docekujuci rasirenih ruku i sa poznatim osmijehom svoje stare prijatelje.Haris je u medjuvrijemenu skinuo i svoj crni sesir po kome su ga ljudi pamtili. Umjesto njega na glavu je stavio crnu maramu. Znak prepoznavanja, ostali su samo gusti, crni brkovi. Njegov prodorni glas impresionirao je i profesionalce i obicne ljude. Zapanjen je bio cak i sedamdesetogodisnji Spanac, otac jednog od clanova grupe Dzipsi Kings, kada je Hari na jednoj zabavi u Braceloni uzeo gitaru i zapjevao Zajdi, zajdi. Znao je svojim pjevanjem i pojavom da docara emociju iako su melodijska linija i rijeci pjesme svima bili nerazumljivi. Tada ga je on upitao odakle mu takva dusa i gdje se to tako pjeva. Haris mu je odgovorio da to nije nista i da kod njega u zemlji svi tako pjevaju, iz duse... da se covjek tako jednostavno rodi... Niko nije mogao da vjeruje.Naravno, kao i svaki drugi posao koga bi se prihvatio, Haris je besprijekorno obavljao svoj posao vlasnika restorana, sefa kuhinje,sefa personala, dobrog domacina... Imao je najkvalitetnije osoblje, francuske kuhare. Sve je bilo prilagodjeno evropskom nivou, ali on ipak nije nikada ni imao namjeru da se profesionalno i potpuno posveti ugostiteljstvu. Trebao mu je samo jedan mali kutak, onako za njegovu dusu.

U medjuvremenu 1997. godine pocinje da dolazi i na nase prostore. Prvo je ucestvovao na jednom dobrotvornom koncertu u Sarajevu i to je bilo njegovo prvo gostovanje u rodnom gradu poslije pet godina od njegovog odlaska.Slijedece godine Hari pjeva i u jednoj diskoteci u Hrvatskoj, u Trogiru. Tamo je njegov nastup bio vrlo zapazen i duplo vise ljudi od kapaciteta diskoteke se tiskalo da pozdravi, vidi i cuje ovog majstora sevdaha...u diskoteci... sto samo dokazuje da ga vole sve generacije, bez obzira na vrstu muzike koju pjeva, da on cak i brise razlike medju vrstama muzike, cineci od nje jednu, jedinstvenu, neponovljivu, savrsenu, a jednostavnu cijelinu. Haris se rijesava da proda svoj lokal u Parizu, jer je osjetio da polako dolazi vrijeme da se ozbiljnije posveti muzici koja mu ne da mira jos od malih nogu. Pocinje intenzivnije da radi na svom albumu koji je zapoceo jos prije vise godina na maternjem jeziku, nastavlja sa pjesmama po kojima ga je publika dobro zapamtila i u stilu svojih velikih hitova...

Dugo je pokusavao da rijesi problem izdavaca svog novog materijala, nekoga ko bi obezbijedio plasman na teritoriji cele bivse Jugoslavije a i van nje. Poslije duzeg traganja, a i uz pomoc svojih prijatelja, Brene i Bobe Zivojinovica, uspostavlja kontakt sa gospodinom Milanom Jankovicem, vlasnikom kompanije Zepter International, koja je u medjuvremenu osnovala ogranak svoje kompanije koji se bavi izdavastvom u oblasti muzike Zepter world music international, medju cijim se projektima nalaze muzicki predstavnici mnogih zemalja. Tako oni zvanicno i postaju izdavaci njegovog poslijednjeg albuma.Ocekuje se da Zepter bude izdavac i albuma spremanog za evropsko trziste koji Hari godinama strpljivo radi na engleskom jeziku. Zepter ce biti zaduzen za plasman i prodaju prava za ovaj album drugim diskografskim kucama po svom poslovnom interesu, tako da Hari vise ne mora da brine o tirazima, piratima i drugim poslovnim peripetijama. Prva slijedeca karika u tom lancu je Grand produkcija koja je otkupila prava za ovaj album za jugoslovensko trziste.Dolazimo u nasoj prici i do serije koncerata u Beogradu, u Centru Sava uprilicenim u dane od 21. do 29.12.1999.godine. Od planirana tri nastupa, cifra se zaustavlja na sedam koncerata u Beogradu i jednim u Novom Sadu. Bilo bi ih sigurno i vise da Haris nije imao vec ugovorene obaveze pocetkom januara 2000. godine. Koncerti su bili odrzani pod upravom briljantnog Rake Marica. Ponovljena je 1991. godine, sala je bila puna iz veceri u vece, publika na nogama, aplauzi, horsko pjevanje, scene koje se ne daju opisati. Dosta Harisovih kolega doslo je da pozdravi ovog velikog umjetnika. Bili su tu Saban Saulic, Lepa Brena, Goran Bregovic i mnogi drugi. Haris je na svakom koncertu izveo jednu od pjesama koja ce se naci na novom albumu, a gosti premijernog koncerta imali su tu privilegiju da cuju cak cetiri nove pjesme, a moja malenkost kao autor ovog teksta dopusta sebi tu slobodu da kaze da se od tih pjesama najvise vezala za one koje je u svom raspolozenju zapamtila i zavoljela kao Eminu i kao Suzu jer poslije njih zaista vise nista nije vazno, ni kafana, ni ljudi, ni godine, dovoljan je samo jedan zagrljaj, saznanje da je neko tu i... nista vise...

Sa ovih prostora i poslije velikog uspjeha na beogradskim koncertima Haris je otisao na Jaltu, u Ukrajinu, gde je odmah iza Nove godine koju je radno proveo u Igalu, imao nekoliko ugovorenih nastupa, a zatim se vratio u Njemacku da nastavi finalni rad na svom novom materijalu, a u fazi je i snimanja nekoliko spotova za MTV koji ce medijski ispratiti izlazak novog materijala. Dok je pricao o novom albumu, Haris kaze da njegova vjerna publika treba da ocekuje 14 pjesama na kompakt disku i 10 na audio kaseti... Materijal je u zavrsnoj fazi u stutgartskom studiju pod dirigentskom palicom vrsnog tonca Tahira Durkalica, koji je zajedno sa Harisom i njegovim ostalim saradnicima bio nezaobilazna nit u pravljenju svih njegovih velikih hitova na predhodna dva solisticka albuma nastala prije deset i vise godina. Nema sumnje da ce se i u ovom slucaju potvrditi ona izreka... da je vino bolje sto je starije... i da ce iz te muzicke radionice i iz pera i duse Harisa Dzinovica ponovo izaci sve sami hitovi.

Novi album Harisa Dzinovica pojavio se u prodavnicama pocetkom decembra 2000. godine sa jednostavnim, ali uvijek prepoznatljivim imenom: Haris Dzinovic. Dvanaest prelijepih pjesama, pjesama uz koje cemo meraciti, plakati, radovati se, razbijati case, lomiti dusu, rastajati se na peronima dalekih gradova, pjesme uz koje cemo se buditi, ljubiti i sanjati, pjesme za kafanu, pesme za drustvo uz gitaru, pjesme za sve ljude dobre volje i ciste duse... dvanaest pjesama poslije deset godina, stotine ispisanih stihova i hiljade rijeci za hiljade neprospavanih noci i samotnih dana, za milion misli koje ti prodju kroz glavu za sve te godine...Tokom 2000. i 2001. godine odrzao je Haris Dzinovic bezbroj koncerata i gostovanja. Redjale su se turneje po Kanadi, Skandinaviji, Australiji, Jugoslaviji, izmedju njih gostovanja u gotovo svakom vecem gradu u Evropi. Opet se ponovila serija od osam rasprodanih koncerata u Beogradu (citaj: vise od 30.000 posjetilaca), a nakon nje uslijedio je spektakularni koncert u sarajevskoj Zetri pred vise od dvadeset hiljada posjetilaca koji su uzivali u trocasovnom nastupu Harisa Dzinovica nakon gotovo deset godina. Od proljeca 2002. godine uz stalne nastupe po Evropi, uslijedio je koncert u Ljubljani...zatim skandinavska turneja, koncert u Zagrebu..... americka turneja... i idemo dalje i dalje... I eto tako, u ocekivanju smo novih ploca, novih koncerata, novih suza, zagrljaja, pjevanja i plakanja u mraku... novih emocija... Tocak nasih zivota i dalje nezaustavljivo ide naprijed, a on je i dalje u najboljim godinama, u istim onim sa pocetka ove price..

Kako je pored bezrezervne podrske i naklonosti publike Haris pre nekoliko godina osvojio i naklonost jedne lijepe i mlade Zagrepcanke, tako mu se ukazala prilika da ostvari jos jednu svoju davnasnju zelju. Dvadesettrogodisnja studentkinja orijentalistike iz Zagreba, Melina Galic rodila mu kcer Djinu. Kako su novine tih dana izvjestavale - "Zvijezda je rodjena", ne znamo da li ce biti lijepa na majku i uspjesna na oca i imati sve predispozicije da zaista bude zvijezda - ali jedno je sigurno - marta 2004. godine rodjena je jos jedna zvijezda Harisovog zivota. Vec sljedece godine u aprilu njihova porodica uvecana je za jos jednog clana. Haris i Melina dobili su sina Kana. Haris Dzinovic trenutno vrijedno radi na nekim novim pjesmama koje se trebaju pojaviti na CD-u u toku 2007. godine.

last update: 24.03.2007 16:16